Preporuka za čitanje: "Koga će sutra sutra voziti taksisti"

Izet Sarajlić, Koga će sutra voziti taksisti

PIŠE: Hana Vranac

U Sarajlićevom svijetu važniji su bili rukopisi nego biografije, večernje rasprave od institucionalnih priznanja. Sarajlić ne pravi razliku između slavnih i nepoznatih, ne pravi kanon, već bilježi prisustva.

Kao kad s uzbuđenjem čitamo o pariškim studentima kasnih dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, njihovom zanosu prema filozofiji i književnosti dok druguju po stanovima i sobama, u knjizi Koga će sutra voziti taksisti Izeta Sarajlića čitamo o regionalnom zanosu prema prijateljstvu i pjesništvu. O istoj pokretačkoj energiji, potrebi za smislom, razgovorom i duhovnim prostorom piše Sarajlić, nekoliko koordinata jugoistočno i jedan rat vremenski udaljeno.

Četrdesetih su slavili „Drugi svjetski mir“, a on je to silno želio opjevati.

Ja ne smijem umrijeti prije nego što vas ne opišem onako kako ste to i zaslužile.

A šta, zar ste vi bile manje romantične godine od onih koje je u svojim memoarima opisao Viktor Šklovski?

Po siromaštvu, istina, nema vam premca, ali vaša duša bi, kao posebno poglavlje iz etike, mogla da se predaje na svakoj katedri filozofije.

Ovo nije roman radnje, nema klasičnu fabulu pa možda i nije roman uopšte. O tome i sam Sarajlić polemizira, nazivajući ga „možda romanom“.  U njemu su okupljene crtice, anegdote i utisci o Grigoru Vitezu, Tanasiju Mladenoviću, Vasku Popi, Maku Dizdaru i mnogim drugim znanim i neznanim likovima ovdašnjeg književnog prostora. Neki od njih još su u lektirama, neki nikad nisu ni bili pa posthumno izdanje Sarajlićeve knjige podsjeća da negdje postoji arhiv koji treba ponovno otvoriti. Knjigu otvara crtica o pjesnikinji Nadi Valenčić, koja je vjerovala da je komunizam počeo onog časa kad je pao Berlin i oslobođeno Sarajevo, i koja nije mogla da preživi naš sukob sa Sovjetima. Ona se, piše Sarajlić, jedne večeri objesila, da ne budi komšije.

Selvedin Avdić, koji i uređuje Buybookovu ediciju „Sandook“ u kojoj je izdana ova knjiga, prvi je u medijima pisao o ovom izdanju i istakao Sarajlićev odnos prema miru. Zavidi, kaže, na mogućnosti Sarajlićeve generacije da se nakon rata vrati malim stvarima i da se vrati sebi, iako je prošla istinski pakao. Ipak, objašnjava Avdić sebi i čitaocu, u tom je slavlju bilo istinskog olakšanja, dok je potonji rat bio toliko pogan da nikad nije dozvolio da se proslavi mir.

Osim tog važnog aspekta čitanja ove knjige u dvadesetim godinama novog stoljeća, istakla bih i još jednu stvar koja vremenom dobiva na težini – entuzijazam jedinstva, koji danas ne postoji ni među studentima književnosti, čak i kad ih je u klasi jednocifren broj koji nužno poziva na bliskost. Sarajlićevi likovi su znali da zajednički pripadaju jednoj sceni. Na večerama, pijankama i usputnim susretima otkrivali su svjetove, koje je svako od njih donosio iz tačaka svijeta dozvanih kroz literaturu. Bilo je tu i onih poput Vladimira Čerkeza, s kojima, kako sam Sarajlić kaže, nikad nije sklopio „pravo prijateljstvo“, ali je opet pjevao u njihovu slavu.

U Sarajlićevom svijetu važniji su bili rukopisi nego biografije, večernje rasprave od institucionalnih priznanja. Sarajlić ne pravi razliku između slavnih i nepoznatih, ne pravi kanon, već bilježi prisustva. Sarajlićeva pjesma prijateljima podsjetnik je da su male sobe s velikim razgovorima često važnije od javnih govornica i da književnost nije u institucijama, nego u ljudima. Zahvaljujući ovom romanu, koji bi se mogao tumačiti kao knjiga-muzej, još će jednom biti opjevana imena onih koje taksisti neće voziti.