Otok na kojem stanuje poezija

Tugomir Matić, Gdje su nestale ribe

PIŠE: Zerina Arnaut

Pisanje je za Tugomira Matića upravo to, način borbe sa vlastitim demonima, a samoća nikada ne prerasta u dosadu, nego u poeziju koja, iako govori o svakodnevnici, odiše istinom, u kojoj se svi možemo pronaći.

Kada već u prvim stihovima nove zbirke pjesama Tugomira Matića pod naslovom Gdje su nestale ribe, lirski subjekt sebe naziva majstorom šutnje, a za poeziju koja je pred nama govori da je proizašla iz šutnje, moramo se zapitati odakle ona dolazi, da li iz samoće ili usamljenosti, iz pomirenja sa prirodom, ili kao znak protesta:

Možda pišem

da ne bih zaboravio

govoriti.

Tugomir Matić je do sada objavio nekoliko zbirki pjesama (Ponoćka u Sarajevu, Između neba i zemlje, Vrijeme šutnje, Kartolina, Obrati pažnju na detalje, Nisam sagradio kuću), kao i prozna djela (Sarajevsko pivo i skandinavske noći, Jazz za zaboravljenog strica). Uvijek se, kao jedna od tema u njegovoj književnosti izdvaja upravo pitanje načina na koji se pojedinac odnosi prema svijetu, gdje se izdvajaju tišina, šutnja i izolacija, što se ne smije protumačiti kao bijeg od stvarnosti, nego upravo suprotno, uranjanje u svakodnevnicu i primjećivanje detalja koji promiču prosječnom posmatraču. Matić se fokusira na rutinu, na život na otoku koji, po definiciji, podrazumijeva izolaciju od ostatka svijeta.

Pjesma “Noć pokraj mora”, ponajbolje dočarava krajolik koji ukazuje na samoću i pustoš koju lirski subjekt bira i u kojoj, na neki način, i uživa. Noć kraj mora je hladna, mokra, jedini saputnici čovjeku i psu su izmaglica i barke, ulice su puste, i kiša je napustila otok, caruje tišina. Iako lirski subjekt priznaje da je taj dan zauvijek otišao i da je uzalud potrošen, jasno nam je da je to njegov izbor, da iz mogućnosti tog izbora proizlazi poezija. U pjesmi “Vrag”, on  je ponovo sam sa psom, ali je ovaj put u kući, kiša pada, a on piše da bi se izborio sa vragom u svojoj glavi. Pisanje je za Tugomira Matića upravo to, način borbe sa vlastitim demonima, a samoća nikada ne prerasta u dosadu, nego u poeziju koja, iako govori o svakodnevnici, odiše istinom, u kojoj se svi možemo pronaći.

U svom pogovoru za Matićevu zbirku, Nedžad Ibrahimović navodi kako ona odiše atmosferom haiku poezije, pjesme su kratke, posljednja strofa nosi poentu koja može, na prvi pogled, izgledati nedovršeno, ali nastavlja odzvanjati kao eho i progoniti nas kroz cijelu zbirku. Ibrahimović također primjećuje kako Matićevu poeziju karakterizira pannaturizam koji sa sobom nosi dozu infantilnog jedinstva sa svijetom. Matićev lirski subjekt ne samo da živi na otoku, on se zatvora u sebe, ljudi sa kojima se susreće samo su sjene života u buci i užurbanosti grada. Tako u pjesmi “Sat” lirski subjekt opisuje užurbanost grada, nasmijana lica ljudi na ulicama i starim porodičnim fotografijama, dok se kazaljke zidnog sata nemilice vrte u krug. On je svjestan da su ti nasmijani ljudi koje sreće na ulicama jednaki ljudima na starim fotografijama, uhvaćeni su u treptaju oka i postaju dio prošlosti. Lirski subjekt prepoznaje žudnju na licima koja iščekuju čudo, a svjestan je da će ubrzo postati sjenke, uspomene. Zato se on osamljuje, oživljava svoje uspomene i, kako vidimo u pjesmi “Tko su svi ti ljudi”, rijetko kada napušta otok, nema potrebu jer putuje svako veče, budi se umoran od obilazaka gradova koji ne postoje i od sretanja ljudi kojih nema.

U pjesmi “Kao prelijep se može opisati ovaj dan”, Matić do vrhunca dovodi svoju poetiku, gdje se u svakodnevnici, u jednom danu koji je jednak jučerašnjem ili onom prije njega, može pronaći nešto jedinstveno i prelijepo. Lirski subjekt je pospan, kiša pada, telefon ne zvoni, nema nikakvih novosti, ali/to može smetati samo onome/ kome smeta baš sve.

Gdje su nestale ribe je zbirka koja slavi blaženu samoću, osjećanje iz kojeg proizilazi jedinstvo sa svijetom, tišinu što porađa poeziju koja nema rime i bezbroj stilskih figura, poeziju koja govori o istinama, o učmaloj svakodnevnici, o ratovima, o kiši, lijekovima, šetnji, psima i mačkama. To je poezija u kojoj pjesnik pokušava odgovoriti na pitanje Ko sam ja?, a čitateljima i čitateljicama postavlja pitanje Ko si ti?.

Zbirku zatvara pjesma “Savjet” gdje nam pjesnik daje do znanja kako doći do odgovora na gore postavljeno pitanje. Njegovi savjeti su jasni i precizni – udaljimo se od društvenih mreža, od mobilnih telefona, bježimo od buke i galame, od života ljudi koje ne poznajemo a koje svakodnevno pratimo, pokrijmo se dekom po glavi i zaronimo u tamu, jer se upravo u toj tami krije svjetlost koja donosi mir, a to je nešto što nam je najpotrebnije, danas više nego ikad.