Istinite priče Paula Austera

U nastavku pročitajte predgovor Buybookovom izdanju knjige Crvena bilježnica Paula Austera, koji potpisuje Semezdin Mehmedinović. 

U svojim ranim dvadesetim godinama Paul Auster je pisao poeziju. Tada je uglavnom živio u Francuskoj i zarađivao kao prevodilac. Posebno uspješni bili su njegovi prijevodi pjesnika iz nadrealističkog kruga, Bretona, Tzara, Eliarda, Roberta Desnosa, koje je nova ljevica nakon 1968. godine aktualizirala u Parizu i učinila ih globalno popularnim. Mislim da je vidljiv utjecaj poezije Roberta Desnosa u Austerovim ranim lirskim radovima. Svoje stihove objavljivao je u niskotiražnim časopisima, i kao plakete kod malih izdavačkih kuća. Ti su radovi bili prilično odmaknuti od dominantnih pjesničkih tokova u američkoj književnosti tog vremena. Možda zbog te drukčijosti, prijateljevao je s jednim važnim američkim pjesnikom Georgeom Oppenom, piscem vrlo unikatnog glasa, čije je pjesme odlikovala cerebralnost i filozofičnost.

U knjizi Izabrana pisma Georgea Oppena posebno mi je bila zanimljiva korespondencija s mladim Austerom, jer se iz tih pisama vidi s koliko se ozbiljnosti i posvećenosti budući romansijer bavio poezijom. Ali onda, 1979. godine, Auster je odlučio da prestane pisati poeziju i tu je odluku ispoštovao do kraja života. Prestati pisati poeziju tada je za njega značilo prestati pisati.

Vrlo brzo nakon toga desio se tragičan događaj, umro mu je otac i Auster je napisao memoar o tom zanimljivom čovjeku. Iznenadni gubitak oca, neočekivan jer je u pitanju čovjek premlad za smrt, suočio ga je s frustrirajućim osjećajem da je ostalo mnogo neizgovorenog između njih dvojice, što je bio jak unutarnji nagovor da o tome piše. Tako se vratio pisanju. Memoar će biti prvi dio autobiografske knjige Izum samoće, za njenog pisca iznimno važne zato što će u njoj biti prisutan ton i pripovjedački model svih njegovih budućih knjiga. Neka vrsta pronađenog glasa od kojeg on u vremenu neće odustati. Svi važni narativi te proze, uključujući teme sjećanja, samoće i naglašeno zanimanje za načine postojanja u svijetu, između ostalog, ovdje su prisutne. Naslov ove autobiografske proze o ocu je Portret nevidljivog čovjeka.

Tako se vratio pisanju.

Uskoro je završio roman Stakleni grad, ali se suočio s problemom: 17 izdavačkih kuća je odbilo da knjigu objavi. Trebao je proći kratki period navikavanja i prihvatanja njegovog narativnog modela, po svemu novog i drukčijeg od onog što se tada u Americi objavljivalo. Stakleni grad je dio sada već glasovite Njujorške trilogije, njegovog najpoznatijeg djela.

Auster je iznimno produktivan pisac, napisao je pristojan broj romana, ali i autobiografskih, memoarskih knjiga. Kako je, kao što rekoh, pripovjedni model njegovih fikcijskih i ne‑fikcijskih knjiga prilično sličan, već od početka kritičari nisu pravili razliku između njih. Kad su se počele pojavljivati studije u kojima se i Austerova autobiografska proza svrstava u fikciju, on je osjetio potrebu da javno povuče granicu. Insistirao je na tome da, za razliku od romana, njegove autobiografske knjige nisu fikcija. Napraviti tu razliku, njemu je bilo važno.

Između ostalih njegovih memoarskih knjiga izdvaja se obimom mala, sada već s kultnim statusom, Crvena bilježnica. U pitanju je fragmentirana proza, a svaki fragment je precizno izvedena priča. Nije slučajno da je njen podnaslov “Istinite priče”. Zamislivo mi je da neko poglavlje iz ove knjige završi u antologiji kratke pripovijetke, drugim riječima, da se pripiše fikciji. Auster ove fragmente zove anegdotama. Ali to nije specifikum samo Crvene bilježnice, jer on anegdotu zove svojom ars poeticom, važnim narativnim sredstvom.

Fragmenti iz Crvene bilježnice zbir su zanimljivih događaja koji su se desili autoru ili nekome koga on zna. U ovim pričama je – prema vlastitom svjedočenju – pokušao na indirektan način predstaviti svoj pogled na ono što zove “mehanika stvarnosti”. U njima nema teologije ili filozofije, to su jednostavna zapažanja kako se događaji u svijetu na čudan način ukrštaju. Dakle, koincidentni događaji, sinkroniciteti koji nam se u životu dešavaju, ta mala čuda u stvarnosti što, čini se, nadilaze našu imaginaciju, ono je što Austera u Crvenoj bilježnici primarno zanima.

Među posvećenim čitaocima njegovih knjiga, najspominjaniji je fragment iz poglavlja “Zašto pisati?” u kojem Auster prenosi anegdotu iz djetinjstva: kao osmogodišnjak u očevom društvu bio je na bejzbol utakmici, a nakon što je završena, ispred stadiona New York Giantsa sreo je njemu najvažnijeg bejzbol igrača Willija Maysa i dao mu papir na potpis. Igrač je tražio olovku koju dječak nije imao. Olovke nije bilo, i nije dobio potpis. (“Sorry, kid,” he said. “Ain’t got no pencil, can’t give no autograph.”) U tome je odgovor zašto piše, jer nakon tog tragičnog događaja za dječaka, on je uvijek u džepu nosi olovku, a njena je blizina bila nagovor i da se nešto zabilježi.

Neke priče ovdje su vesele, neke tragične. Jedno poglavlje ima naslov “Izvještaj o nesreći” (Accident Report). U ovoj knjizi – i ne samo u ovoj – Auster se kreće između onog što je u engleskom accident (neočekivana stvar koja se obično dešava s nesretnom posljedicom) i accidental (slučajno). Interes za istraživanje tragičnih događaja dolazi iz osjećaja da je svaka nesreća nešto što se ne mora nužno dogoditi. To se dešava zbog spleta okolnosti. Mali gubitak pažnje, najmanja distrakcija i život će se zauvijek promijeniti.

U jednoj priči opisuje događaj u kojem je grom ubio dječaka do njega, a nekoliko trenutaka ranije on je bio na njegovom mjestu i isto se moglo dogoditi njemu. U nekim pričama ovdje opisani su događaji koji se nisu dogodili. Trebali su se desiti, a ipak nisu. Austeru je to važna tema. U romanu Sunset Park lik romansijera, Renzo, razmišlja da napiše knjigu “o stvarima koje se nisu dogodile”.

Kad su koincidencije u pitanju, one dominiraju u ovim pričama, ali izlaze i izvan knjige, tako da neke anegdote ovdje objavljene, prema Austerovom svjedočenju, imaju svoj produžetak u stvarnom životu. Četrdeset godina nakon onog susreta ispred stadiona New York Giantsa, Crvena bilježnica je stigla do starog i umirovljenog igrača Willija Maysa i nakon što je pročitao priču u kojoj je spomenut, potpisao je bejzbol lopticu koju je pisac dobio kao poklon za svoj šezdeseti rođendan.

Podijeliti živu, zanimljivu priču s drugima, u tome je valjda suština književnosti. Potreba da se pripovijeda. Potreba da se čitaocu opiše fascinantni događaj. Ništa manje od toga.

Semezdin Mehmedinović