Anatomija obećane tuge

Faruk Šehić, Zelenac

PIŠE: Šejla Džindo

Književnost savija vrijeme. Vraća prošlo na način na koji nam odgovara da bude vraćeno. Znači, na najljepši. Upravo ta potreba je krucijalni izvor za Zelenac... Faruk Šehić, s iskrenošću i bliskošću dokumentaristici, piše o životu koji se odvija uz teret smrti.

Tuga zahtijeva određenu formu, da je staviš u neki oblik, kao tijesto u tepsiju, jer se tako možeš odbraniti od toga da te preplavi... Forma koju preuzima moja tuga je ova knjiga. 

Književnost savija vrijeme. Vraća prošlo na način na koji nam odgovara da bude vraćeno. Znači, na najljepši. Upravo ta potreba je krucijalni izvor za Zelenac – dnevnik i memoar koji nastaje nakon gubitka autoru dvoje bliskih ljudi. Oca, jer se na smrt onog ko te stvorio ne možeš pripremiti, i nekadašnje partnerice Marianne, a zauvijek bliske osobe, čiji život završava uranjeno.

S temom prisjećanja na zajedničke dane, uz topografije gradova i prirodnih ljepota koji služe kao mauzoleji trenutaka i sam stil mora, u ritmovima stvarnih osjećanja, biti pomalo repetitivan, inertan, nevagan, živ (kao polaritet onog s čime se suočava!) i kao takav, postaviti vječno važno pitanje – treba li tugu uljepšavati?

Faruk Šehić, s iskrenošću i bliskošću dokumentaristici, piše o životu koji se odvija uz teret smrti. Ne samo od spomenutog perioda i augusta 2023. godine, nego uz to revidira svakojake susrete s ljudskom prolaznošću, neupitnim krajevima postojanja. Isplivat će i ratna iskustva. Taj osjećaj krivice preživjelih, moj najveći geler ponesen iz rata..., geler je koji, izgleda, ne jenjava ni van ratnog stanja, pa je sposoban da se pokrene svakim gubitkom. Svakog puta kad neko umre, a mi ostanemo živi.

Na taj način, Zelenac može biti shvaćen i kao anatomija obećane tuge. One na koju se kalendarski navikavamo i zarad koje sebe moralno zadužujemo na breme i naših i tuđih uspomena.

Samo par dana nakon očeve smrti, pisac konstatuje: On će nastaviti živjeti kroz mene.

Iza umrlih ostaju pojedeni ili nagriženi, napola izgubljeni dokazi života u sjećanjima živih. I, ma koliko to kontradiktorno zvučalo, upravo svjedočanstva onih koji nas nadžive postaju najpouzdanija priča o našoj egzistenciji. Naša najdosljednija slika se vaja u očima kojima u amanet ostavljamo potrebu da nas gledaju barem još malo.  

Nema onoga ko nije nekog i nešto izgubio. I ko nije to isto pokušao naći. U toj bunilnoj potrazi valja vjerovati, poput Šehića, da svijet mrtvih postoji. Zbog toga je boravišna tačka ove knjige priroda u svom punom sjaju:

Možda zato stalno idem na Neretvu, u ribu, jer voda je sveta granica, sfera kroz koju je nemoguće probiti i izbiti u drugu dimenziju...

Za onoga ko boluje, postaje prirodno pitati se štošta... 

Zadnjih mjesec-dva stalno sam puštao uhvaćenu ribu… gajio sam sujevjerje: puštao sam ih da bi Marianna mogla živjeti.

Eh, kad bi Haron bio potkupljiv... Ili ugovor s nekim onozemaljskim posrednikom, nipošto đavlom, kao što to biva kod Fausta, potpisiv... Kad bi neko takav bio raspložen zaploviti tom neshvatljivom, nedefinisanom, nedokučivom (a postojećom!) lađom onostranosti... Zarad kratke sreće čovjeka koji tuguje...

Jer, gdje će duša? Negdje – mora. Toliko savršenstvo prirode nije moglo biti rezervisano samo za žive. A raj i općeduševno utočište bi, tako lako, mogao biti i jedan zelenac.