Ljubavnik kojega ne prestajemo voljeti

Marguerite Duras, Ljubavnik

PIŠE: Matej Vrebac

Duras maestralno, s osjetnim iskustvom i spisateljskom zrelošću, u Ljubavniku smješta senzualnost, sadizam, nostalgiju i ljudski poriv za uništenjem, i sve to ostvaruje nimalo pretenciozno raskošnim stilom.

Francuska spisateljica, scenaristica i redateljica Marguerite Duras je već za života ostavila značajan društveni utjecaj i umjetničku zaostavštinu, među kojom se ističe roman napisan 1984. u autoričinoj sedamdesetoj godini. Njen Ljubavnik (fran. L'Amant) – ovjekovječen Goncourtovom nagradom, nominiran za Nobelovu nagradu i ekraniziran u režiji Jean-Jacques Annauda –  i danas predstavlja remek-djelo autoričina opusa, kao i frankofone književnosti općenito.

In medias res Duras nas ovom autobiografskom pripoviješću vraća u prvu polovinu dvadesetog stoljeća, u vrijeme trajanja francuske okupacije Indokine, dok jednog dana s nepunih šesnaest godina djevojče u muškom filcanom šeširu, svilenoj haljini s remenom i zlatnim cipelama prelazi rijeku Mekong. Mlada djevojka koja se uputila u internat u Sajgonu neće biti sama prelazeći rijeku, na skeli će se naći i Kinez, potomak bogate porodice iz sjeverne Kine. Ona – iz osiromašene porodice, kći upraviteljice škole upustit će se u eksperiment, prekršiti svojevrsni tabu prevladavši rasnu, kao i dobnu razliku, kroz odnos s tridesetogodišnjim Kinezom.

Zapanjujući narativni tok kroz smjenu dvije pripovjedne perspektive, onu mlade djevojke u tadašnjem vremenu i onu odrasle osobe s distance, tekstom ostvaruje iznimnu erotičnu napetost, ali se ne zadržava samo na njoj već raslojava niz drugih pojava i stvarnosti. Ljubavnik dopušta uvid u francuski kolonijalizam, ali i njegov raspad, kroz odnose u porodici od kamena gdje se bijela nadmoć očitava na odobrenje te veze isključivo radni materijalne dobrobiti. No, iznad svega, ovaj kratki roman na maestralan način prikazuje žudnju i užitak, točnije bezbrojne slojeve užitka koje djevojka otkriva, za razliku od nezrele majke za koju se čini da ih nikad nije iskusila. Upravo je odnos protagonistice s majkom jedan je od zanimljivijih aspekata ovog djela, koji na trenutke svojom razradom čak podsjeća na djelo druge odlične francuske spisateljice fikcionaliziranih memoara – odnosno na Jednu ženu Annie Ernaux, premda kroz totalno drugačiju osjećajnost. Dok je Jedna žena svojevrsni rekvijum i hommage majci autorice i cijeloj jednoj generaciji žena, autorica Ljubavnika beštedno secira lik majke prikazujući je skoro pa inferiornom, premda ona i dalje zadržava utisak snažnog i upečatljivog karaktera.

Duras maestralno, s osjetnim iskustvom i spisateljskom zrelošću, u Ljubavniku smješta senzualnost, sadizam, nostalgiju i ljudski poriv za uništenjem, i sve to ostvaruje nimalo pretenciozno raskošnim stilom. Spisateljica će se dotaknuti čina pisanja potvrđujući i sama vlastitu tezu: Počela sam pisati u sredini koja me je podsticala na suzdržanost. Pisanje je tada još uvijek bilo pitanje etike. Danas se često čini da pisanje ne znači ništa. Ponekad znam: da od trenutka kada ono ne stapa sve stvari u jednu, kada postane tašt i isprazan čin, pisanje ne znači ništa. Tako dok čitamo žudnju nabijenu među ovim redovima, divimo se beskrupuloznoj odvažnosti, sudbinama i talentu koji se stapaju u Ljubavniku.

Ljubavnik Marguerite Duras s pravom uživa status nezaobilaznog modernog klasika, aktualiziran kroz Buybookovo izdanje u prijevodu već iskusne prevoditeljice Tee Mijan-Bilalagić. Upravo ovaj prijevod jeste potvrda da je klasike potrebno iznova prevoditi jer svaki prijevod prenosi i aktualizira u sadašnjost bezvremeni značaj umjetničkog djela, kakav je i ovaj roman. Na koncu, ova intimna pripovijest svjedoči duhu jednog prošlog vremena jednako koliko i univerzalnim ljudskim pitanjima na koje nemamo odgovora. Nesumnjivo je da će ova knjiga pronaći put do mnogih srca i pružiti čitateljski užitak kakav samo pravi ljubavnik može podariti.