Preporuka za čitanje: „Grobničarke“

Taina Tervonen, Grobničarke, s francuskog preveo Nihad Hasanović

PIŠE: Zejneba Hajdarević

Nada u čiste progresivne ritmove nakon katastrofe rata je poput borbe za dah. Dolje, u ogromnoj jami masovne grobnice, i riječi i kosti traže svoj poredak. Bez njega ostaje samo odsustvo smisla. O tome piše Taina Tervonen u svom djelu Grobničarke.

Moglo bi se reći da najosnovniji narativni potez literarnih predložaka koji (po)ratna zvjerstva uzimaju kao svoju središnju okosnicu jeste nada u pravedan, krepostan zaključak. Mnoštvo njih, nedvojbeno, zahtijeva da ta svekolika tragična zbilja urodi konačnom katarzom – prijeko potrebnim pročišćenjem i oslobođenjem.

Između takvih nastojanja tutnji i koloplet uvjerenja da književnost ne može biti isto što i historija, da je iskustvo rata nemoguće predstaviti realistično i uvjerljivo. Kao da riječ zauvijek stoji smrznuta pred neizrecivim, nesposobna da rastoči talog mukotrpnih iskustava.

Još onomad, nakon iskustva Drugog svjetskog rata, tlo evropske svijesti se zatočilo u kolektivnoj amneziji, poričući historijske fakte, kolektivnu memoriju i uspostavljanje bilo kakvog kritičkog sočiva kao putokaza za „bolje sutra“. Godinama kasnije, uz još uvijek žive posljedice „jučerašnjih“ pogibija devedesetih, opasnost takve vrste – barem što se tiče balkanskog tla – ne jenjava.

Za Tainu Tervonen, francusko-finsku spisateljicu i njeno djelo Grobničarke, to nije slučaj. Jer, ako postoji raspuklina nad književnim jezikom koja forsira apsurde i ako riječi nerijetko stoje izbezumljene pred posljedicama rata, to svakako ne znači da pisci i spisateljice prestaju pisati, umjetnici prestaju stvarati. A šutnja, dakako, u ovom slučaju za Tervonen, nije igra koju list papira može dugo trpiti. Testemonijalna vrijednost knjige, otkriva se zbog duboke vjere autorice u dokument i ispovijest kao garant oporavka i izlaz iz pomrčine postgenocidne dezorijentacije.

Grobničarke su na sižejnom planu produkt autorskog izvještavanja i sudjelovanja tokom nekoliko godina s onima čija je delikatna i moralno bitna zadaća bila ekshumirati i identificirati žrtve pronađene u masovnim grobnicama Bosne i Hercegovine. Prateći pretežno Senem Škulj, forenzičku antropologinju i, Dariju Vujinović, istraživačicu, Tervonen se suočava s nizom genocidnih posljedica. Dok Senem raspliće kosti, Darija kopa po porodičnim pričama i uspomenama živih.

Masovna grobnica nije ideja. Masovna grobnica je posao – piše Taina Tervonen u uvodnim stranicama. Od 110.000 mrtvih nakon rata, posmrtni ostaci njih 10.000 početkom 2010. godine, kada priča počinje, još nisu bili pronađeni, a mnoge grobnice tek još treba istražiti. Od 2013. godine otkako je grobnica Tomašica otkrivena u blizini velikog rudarskog kompleksa jugoistočno od Prijedora, Tervonen kao novinarka rekonstruiše rat i posljedice istog – u onoj mjeri koliko joj to nepouzdana pripovjedačka instanca u 1. licu dozvoljava. Usvajajući ipak, gledište bez predrasuda koje je iskovano mnoštvom perspektiva, Tervonen izbjegava dvostruku zamku udaljenosti i izljeva kako bi izgradila izjavu izuzetne tačnosti, u prozi prožetoj nježnošću, koja je u suprotnosti s nasilnom stvarnošću pisanog materijala. Preko portreta i pejzaža koji odgovaraju jedni na druge – poglavlje za poglavljem, susret za susretom – Grobničarke konstituišu svoju spomeničku dimenziju.

U tom smislu, svjedočanstvo Tervonen oblikovat će se između jecaja i naglog muka, šutnje riječi i slova – tog ritma raspuklog daha koji ne teče iz prošlosti ka budućnosti, nego u obrnutom smjeru. Prevođenje simbola čitljivih u napola raspadnutim tijelima i nepokopanim kosturima, pokazat će da onda kada jedan rat završi, počinje novi: za pravdu i dostojanstven ukop mrtvih, ali ovaj put uz ritual i ime.