Poezija, naša saputnica

Mediha Šehidić, Smrt i slatko od dunja

PIŠE: Zerina Arnaut

Mogli bismo reći kako su život i smrt pomireni saputnici ove zbirke, putovanja kojeg je senzibilitet Medihe Šehidić oblikovao u umjetničko djelo što će zasigurno naći svoje čitatelje/čitateljice, i koje će nas onda ispratiti na našem životnom putovanju.

Smrt i slatko od dunja nova je zbirka poezije bosanskohercegovačke autorice Medihe Šehidić, čitateljima poznate kroz prozna djela Na-opako i po-prijeko, Brodska cesta bb i Kapija. Ova zbirka u prostor savremene bh poezije donosi sirovo promišljanje o kompleksnim ljudskim emocijama i, odnosu života i smrti, bez predrasuda i upliva patetike. Mediha Šehidić je, kako u prozi, tako i u poeziji, vođena vlastitim životnim iskustvom, traumama, gubicima i ljubavima, što njenu književnost čini autentičnim aktom umjetničkog izražavanja. Već nam uvodna pjesma, pod naslovom „Una palabra, un aliento“, nudi pogled na književne uzore na kojima počiva ova zbirka. Lirski subjekt govori o Bodlerovim i Nerudinim stihovima, o želji jedne djevojčice da bude voljena onako kako su voljene žene u njihovim stihovima, dok u  jednom trenutku ne postane svjesna ulaska u mračni svijet praćen strahom od ludila mrtve pjesnikinje, Sylvije Plath koja odlučuje staviti glavu u rernu.

Već po naslovu možemo naslutiti da je ovo knjiga koja propituje vječitu borbu života i smrti. Pjesnikinja se zapravo ispovijeda, priznaje kako život ne može postojati bez smrti, kako je njen život obilježilo stalno suočavanje sa smrtima drugih, posvećuje se osjećaju gubitka, otrgnutosti i praznine, dok s druge strane stoji čvrsta vjera u život nakon smrti. O tome govori pjesma „U nekome živjeti“, koja završava stihovima: Moramo negdje živjeti! U nekome umirati/Ponekad spustiti glavu na nečije rame/ I šutjeti/ Šutjeti do konačnog buđenja. Nije slučajno što nas u zbirku uvode stihovi iz Ilijade koji govore upravo o tome, o ovozemaljskoj sitosti i čulnosti koja je kratkotrajna. Pojedini stihovi iz Ilijade javljaju se kao lajt motivi kroz cjelokupnu zbirku, glasnici su pjesama koje slijede. Time Smrt i slatko od dunja dobija poseban ritam, gdje se između stihova Medihe Šehidić ušunja eho profestskih riječi Ilijade: nijedan čovjek pak nije od smrti umak'o, mislim/ bio on rđa il'junak, kad majka jednom ga rodi.

Zbirku obilježava stil koji je, vrlo često, narativan, što ga čini pristupačnim i iskrenim. Mediha Šehidić kritikuje nategnutu tugu, krivotvorene uzdahe, izmišljenu bol i laž, ne okreće glavu od problema u savremenom društvu. U skladu s time, pjesma „Kako ubiti ženu“ može se čitati kao feministički pamflet, kao reakcija jednog ljudskog bića na nasilne smrti žena koje su se suprotstavile dresuri, udarcima i zlim jezicima kolektiva, koje su ubijene, i koje nastavljaju živjeti kao lutke, čahure, ljubimci bez glasa.

Jezivo tačan stil koji se bez zazora okreće ka tami, strastima, smrtima, svakodnevnici bez uljepšavanja, do vrhunca je doveden u pjesmi „Posljednji poj“ koja, prikladno, zaključuje ovu zbirku. Tu je smrt predstavljena kao saputnica života, saputnica poezije. Mogli bismo reći kako su život i smrt pomireni saputnici ove zbirke, putovanja kojeg je senzibilitet Medihe Šehidić oblikovao u umjetničko djelo što će zasigurno naći svoje čitatelje/čitateljice, i koje će nas onda ispratiti na našem životnom putovanju.