Goodreads reviews for Smrt i slatko od dunja

Opis proizvoda

“O svijetu i književnom erosu Medihe Šehidić trebalo bi pisati studije, o njezinom jeziku također. Dok čitam Medihine priče i poeziju sve je u meni tako vrelo. Moji vreli dojmovi nastoje sve što je hladno pogasiti i uskladiti s toplinom kojom njeno pisanje zrači. [...] Ono što ona zapaža u ljudima i njihovim životima je dragocjeno. Katkad je tužno, katkad i smiješno, lucidno je, često i sarkastično. Uvijek je isključivo njezino vlasništvo, s neočekivanom poantom, majstorski ugrađenom u cjelinu. I uvijek nam otkriva pravu istinu o čovjeku i njegovom životu.”

Mirko Marjanović

“Mediha Šehidić o životu piše otvoreno, ali odmjereno, literarno preoblikujući stvarnost, i pokazujući na koji se sve način priča može ispričati. Tu je posrijedi i hrabrost razgolititi se, metaforički naravno, pred Svijetom, suočiti se s traumom, znači o njoj javno progovoriti. Šehidić se obračunava, prije svega sa sobom, pa onda i sa svijetom u kojem odrasta i koji je i danas okružuje. Ispisujući svoju knjigu ona prikazuje i sva svoja unutrašnja i vanjska stanja, otvara vrata i sebe i svog doma, prikazuje život koji je knjigom transformiran u književnost, u umjetnost. A ima li nešto ljepše i uzvišenije od toga?”

Melida Travančić

“Biti pisac, imati snagu svoje vlastite rane dosoljavati tako što ćeš ih ponovo preživljavati praveći od njih vrhunsku književnost – to su sve višestruki podvizi herojstva i junaštva Medihe Šehidić. Nevjerovatna je njena životna sudbina i nevjerovatno je kako se iz takve sudbine moglo izvući živu glavu, sačuvati razum, upiti u sebe sva bitna znanja o svjetskoj književnosti, postati veliki pisac. Ponekad sam šokiran stepenom mudrosti do kojeg je došla, kroz patnju i stalno gledajući smrti u oči.”

Abdulah Sidran

“Mediha Šehidić ima jako izražen osjećaj za ono što je spiritualna dimenzija života, za ona granična stanja u kojim se čovjekova svijest iz svog ruha preliva u onostrano, nepoznato iskustvo za onu ‘rasvjetu transcendentnog’ iza koje, dakako, ne stoji nužno samo doktrinirano shvaćeno religiozno osjećanje života, nego osjećanje mistične ‘obnove oblika’, pulsiranja svijesti pred nesagledivim i neprepoznatljivim.”

Almir Zalihić