"Željela sam ostvariti knjigu bez granica": Intervju sa Selmom Raljević

Razgovarala: Ivana Golijanin

„Književnost bez granica“, univerzitetske profesorice Selme Raljević, prva je naučna knjiga koja se sistematično bavi transnacionalnom bosanskohercegovačkom književnosti, a istovremeno daje i originalan doprinos transnacionalnoj američkoj književnosti. Predstavljanje knjige na ovogodišnjem Bookstanu prilika je da s autoricom porazgovaramo o knjizi i svim važnim temema kojima je u njoj posvetila pažnju.

U „Književnosti bez granica“ (2023), stavljate veliki naglasak na koncept „transnacionalizma“. Koja su to ključna pitanja transnacionalizma i na koji način ste im pristupili?

Pojam transnacionalizma/transnacionalnog nije mnogo i naširoko poznat u Bosni i Hercegovini, pa je prije svega nužno da ga značenjski ukratko pojasnimo. Transnacionalno obuhvata sve ono što se nalazi pod krovom nacionalnog, ali transnacionalno obuhvata i ono što krov nacionalnog ne pokriva. Time su ključna pitanja transnacionalnog, odnosno transnacionalizma, složenicom tih riječi izraženo i predočeno, sve ono što obuhvata odnos između prefiksa „trans“ i korijena riječi koji se tiče „nacionalnog“. To znači da transnacionalno/transnacionalizam obuhvata sve „kroz“ nacionalno, „preko“ nacionalnog i „s one strane“ nacionalnog. Već iz toga se vidi i sasvim je jasno da transnacionalno ne poništava nacionalno, već da ga uključuje, ali transnacionalno prevazilazi i nadilazi granice i ograničenja nacionalnog. U tome se isto vidi da transnacionalno čini otvorenost koja stoji nasuprot zatvorenosti nacionalnog. Naime, sve što se tiče nacionalnog je ograničeno i zatvoreno. Omeđeno je vlastitim granicama i zatvoreno unutar tih granica. Također, transnacionalizam je svime i u svemu suprotan nacionalizmu. Transnacionalizam/transnacionalno se odnosi na mnogostruke veze i interakcije koje povezuju ljude i institucije preko granica koje predstavlja nacija-/država, kako to, naprimjer, na jednostavan način kaže antroplog Steven Vertovec. Prema proširenom tumačenju istraživačice i znalice transnacionalizma Yogite Goyal, pojmom transnacionalnog/transnacionalizma je zamijenjen stariji pojam multikulturalnog, kao i multinacionalnog i kosmopolitskog. On u svojoj širini te pojmove objedinjuje, baš kao i sve druge njima i njemu značenjski slične ili srodne pojmove, te služi i kao potvrda međusobne povezanosti svijeta kroz kružni put kapitala i kulture. Transnacionalizam, kako to ističe i Goyal, preispituje i poziva na nova, otvorena i alternativna promišljanja prostorā nacije i nacionalnog, kao i svega individualnog i kolektivnog s tim u vezi, upravo u pravcu međusobne povezanosti ljudi i ljudskih društava na lokalnom, regionalnom, nacionalnom i/li globalnom nivou, kao i u svemu između toga u prošlosti i u sadašnjosti. U samoj srži i nacionalnog i transnacionalnog se nalazi identitet, pa su pitanja identiteta ključna i za nacionalno i za transnacionalno. Odnos transnacionalnog prema pitanjima identiteta jeste da ni individualni ni kolektivni identitet nije isključivo i jedino „svojima svoj“. To podrazumijeva jednakost, ali jednakost koja nije istovjetna istosti u domenu negativnosti tzv. lonca za taljenje identiteta, već jednakost koja stvara i ostvaruje ravnopravnost svake individualne i/li kolektivne različitosti. U svojoj knjizi Književnost bez granica (Studije o savremenoj književnosti, transnacionalnoj književnoj Americi i transnacionalnoj književnoj Bosni i Hercegovini), objavljenoj u sarajevsko-zagrebačkom, a time transnacionalnom izdanju Buybook-a i u uredništvu Lamije Milišić, ja sam svemu tome pristupila i sve ostvarila u međusobnoj paraleli, povezanosti, isprepletenosti, sinergiji i dijalogu književnog i izvanknjiževnog svijeta, s fokusom na književnu Ameriku i na književnu Bosnu i Hercegovinu u savremenosti.

Transnacionalizam u smislu u kojem ste to upravo opisali ima veze sa posmatranjem književnosti „izvana“. Zašto je važno književnost posmatrati izvan granica nacionalnih država?

Prije svega, ustrojstvo svijeta u kojem živimo je u sadašnjosti nacionalno, pa je takvo i ustrojstvo svjetske književnosti. Takvim ljudskim ustrojstvom zemalja današnjeg svijeta je većinom svakom čovjeku pridodato određenje nacionalnog identiteta ili su to nacionalni identiteti u slučaju nacionalne višepripadnosti, što se sve određuje na pojedinačno propisane načine svake pojedinačne zemlje. No, individualni osjećaj pripadnosti ne mora i nerijetko nema nikakve veze s tako određenom nacionalnom pripadnosti. Svaka pojedinačna kultura je uvijek neki spoj različitosti kroz njen prostor i vrijeme, jer je uvijek prožeta drugim kulturama. Uprkos tome, nacija je sama sobom ograničena i u sebi zatvorena ljudska tvorevina kolektivnog identiteta „zamišljene političke zajednice“, kako bi to, u antropološkom smislu, rekao Benedict Anderson, jedan od najistaknutijih teoretičara nacije. Tome glasoviti Edward W. Said dodaje da su nacije i „interpretativne zajednice“, jer obrazlaže da se nacije moraju ne samo zamišljati, već moraju stvoriti i vlastite historije, ili interpretacije samih sebe. Stoga je nacija kao zatvorena kutija jedne zamišljene političke zajednice. Isto se može odnositi i primijeniti i na druge političke kategorije zajednica ljudi, poput etničkih i vjerskih, na što upućuje i sama riječ „nacija“. Naime, njeno izvorno značenje iz latinskog jezika je „rod, pleme, narod“. Pojam nacije sve to i obuhvata. I pojam transnacionalizma sve to obuhvata, ali na drugačiji, otvoreniji i prethodno objašnjeni višedimenzionalni način. Transnacionalizam se tiče i prevazilaženja granica nacionalnih književnosti, kao i takvih granica nauke o književnosti, kako sam pokazala i dokazala u svojoj knjizi time što sam naučno sagledala manifestacije konkretno transnacionalne američke i transnacionalne bosanskohercegovačke književnosti izvan njihovih nacionalnih pojedinačnosti, s kojima, naravno, te manifestacije uvijek imaju neku povezanost ili se na neki način odnose na njih. Književnost je važno posmatrati izvan nacionalnih okvira, jer su nacionalni okviri ograničeni, nepropusni, nepotpuni.

Na primjer?

Naprimjer, zasebno i u međusobnoj poveznici se na razne načine mnogi identiteti i entiteti književnica i književnika, isto kao i mnogi identiteti i entiteti njihovih knjiga, mogu sagledati kao identiteti i entiteti dviju ili više nacionalnih književnosti. Time, također, dolazi do dodira, dijaloga, međusobnih veza i ispreplitanja polja nacionalnih književnosti. U transnacionalnim manifestacijama ostvarenja književnosti se to već odavno dešava, ali brojni nacionalni kanoni su kruti i jednodimenzionalni zbog svojih krutih i jednodimenzionalnih čuvara koji transnacionalnost vide kao opasnost i prijetnju za opstojnost svoje „zamišljene političke zajednice“ i njene, odnosno svoje, književnosti. U takvim postavkama kanon nije u dodiru sa stvarnošću i stoga ga je potrebno mijenjati. Znači, tu transnacionalne promjene i izmjene ne uništavaju i ne poništavaju nacionalne književne kanone, već ih transnacionalno mijenjaju, proširuju, dopunjuju i otvaraju u skladu sa činjeničnim stanjem. Primjera radi, u tome je pionirska, u njenom slučaju u Hrvatskoj, i nedavno objavljena nekonvencionalna, postideološka, transnacionalna i hibridna antologija Područje signala: Mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj 2000.-2020., u autorstvu izbora i opsežnog uvodnog teksta Jagne Pogačnik, uz doprinos stručne saradnice, autorice bilješki i biografija Tee Sesar, i u uredništvu Katarine Luketić, a u zajedničkom izdanju Hrvatskog društva pisaca i V.B.Z.-a u Zagrebu. Sve u svemu, mnoge su pojavnosti kako u književnosti tako i u životu veće od okvira nacije-/države. Upravo to i čini osnovu ontologije transnacionalizma, pa time i transnacionalne književnosti, i to njenog stvaranja, produkcije, recepcije, izučavanja, opsega i dosega.

Koja je bila glavna motivacija za nastanak ove studije?

Imala sam mnogo motivacija za ostvarenje ove studije i sve su mi jednako važne. Spomenut ću makar neke. Naučna knjiga koja se sistematično, detaljno i konkretno bavi transnacionalnom bosanskohercegovačkom književnosti nije postojala prije objavljivanja Književnosti bez granica. Ona je u tome domenu pionirska i revolucionarna, a daje originalan doprinos i naučnoj riječi o transnacionalnoj američkoj književnosti, kao i savremenoj književnosti općenito. U nauci o bosanskohercegovačkoj književnosti, posebno u njenom centru, odnosno u Bosni i Hercegovini, dominanta i kanon su još uvijek nacionalni i etnonacionalni, ali se sama književnost Bosne i Hercegovine već odavno i pretežno manifestira transnacionalno, i to na mnoge načine. Transnacionalna bosanskohercegovačka književnost se samostalno utemeljila kako transnacionalnim identitetima i entitetima književnica i književnika, njihovim individualnim transnacionalnim bivanjem, stvaralaštvom i javnim djelovanjem, tako i transnacionalnim identitetima i entitetima samih njihovih knjiga. Osim toga, činjenica je da Bosna i Hercegovina ne samo sve više postaje, nego je već uveliko i odavno postala nacija emigranata, pa mnoge i mnogostruke e/migrantske identitete s njom u vezi imaju i brojni književnici i književnice, kao i njihove knjige. Općenito mi se čini da je Bosne i Hercegovine u ljudima više izvan nje, nego u njoj. S tim u vezi, ali i šire i obuhvatnije od toga, neprestano saznajem meni nova i prethodno mi neznana imena i prezimena stvarateljica i stvaratelja transnacionalne bosanskohercegovačke književnosti i otkrivam meni prije nepoznate njihove knjige. Željela sam ostvariti i knjigu bez granica, i to ne samo u parezijskom smislu bezgraničnog i slobodnomislećeg govorenja istine, nepodilaženja ikome i ičemu, kakva i treba biti naučna riječ, već i u smislu otvorene, dijalogične i višedimenzionalne knjige koja višestruko prelazi granice i ograničenja u domenu mogućnosti jedne knjige. A knjige mogu učiniti mnogo toga, samo ih je prvenstveno potrebno čitati. Motivacija mi je bila i želja koju imam da Književnost bez granica proširi perspektive postojeće nauke o književnosti, da utječe na revalorizaciju postojećeg književnog kanona, posebno u Bosni i Hercegovini, te da ostvari sagovorništvo i sa istomišljenicima i sa neistomišljenicima, kao i da pronađe put ne samo do stručnih, nego i do takozvanih običnih čitalaca. Trudila sam se da je napišem na jednostavan način i razumljivo, a nadam se i intrigantno i zanimljivo široj čitalačkoj populaciji. Lako je pisati komplikovano i to mi nije bila namjera.

Koji književnici čine i ostvaruju transnacionalnu književnu Bosnu i Hercegovinu?

Nju čine i ostvaruju književnici i književnice čiji se vlastiti transnacionalni identiteti i takva bivanja na neki način tiču Bosne i Hercegovine te, ujedno ili neovisno od toga, oni koji u svojoj transnacionalnoj književnosti na bilo kojem jeziku ili u kombinaciji nekih jezika pišu o tematici ili elementima Bosne i Hercegovine djelimično ili u potpunosti. U Književnosti bez granica sam s tim u vezi pionirski uradila moguću klasifikaciju i sistematizaciju kako transnacionalne bosanskohercegovačke književnosti, tako i transnacionalne američke književnosti, u skladu s njihovim individualnim karakteristikama. Poglavlje knjige koje se tiče transnacionalne bosanskohercegovačke književnosti je u potpunosti pionirsko. Tu sam navela ogromni niz imena i prezimena književnica i književnika koji, između ostalih, čine i ostvaruju transnacionalnu književnu Bosnu i Hercegovinu onako kako ja to naučno vidim, pokazujem i dokazujem. Oni, naravno, nisu svi, jer nikada nije moguće navesti sve.

Spomenuli ste migrantske identitete. Na koji način je književnost migracije tu uključena?

Bosanskohercegovački transnacionalni spektar književnosti migracija najviše je i doprinio nastanku, razvoju i rastu svijeta i svijesti transnacionalne književne Bosne i Hercegovine, kao i svijesti o svemu tome. Brojni su pisci iz Bosne i Hercegovine, kao i, općenito, bosanskohercegovački građani i, ujedno, bivši državljani bivše Jugoslavije, na razne načine i različitim sklopom okolnosti, a uzrokom rata u Bosni i Hercegovini, kao izbjeglice, prognanici/egzilanti, emigranti, te zaticanjem u nekoj drugoj zemlji kada je počeo rat, ili na bilo koji drugi ratni ili postratni migrantski način, nastavili svoje živote u nekoj drugoj zemlji i/li postali njeni državljani. Time su, manje-više, postali i transmigranti – migranti koji su razvili svoje identitete u istovremenoj poveznici s dvije ili više kultura, društava, nacija. Budući da je na razmeđu između 20. i 21. stoljeća zabilježeno više glokalnih migranata nego ikada prije u historiji, Thomas Nail je već u drugoj deceniji 21. stoljeća naznačio da će ono biti „stoljeće migran(a)ta“. On u skladu sa savremenim načinom života, kao i s viđenjem savremenog građanina, ali i „fleksibilnog građanstva“ u transnacionalnim kretanjima, kaže da, na ovaj ili onaj način, svi mi postajemo migranti. Nažalost, posebno i ogromno obilježje ljudskog svijeta u prošlosti i u sadašnjosti, i to sa sve većim rastom u vremenu u kojem živimo, jesu prisilne migracije. Naša savremenost je stravično plodna za prisilne migracije svakog tipa, bilo da se one tiču živuće (tačnije, umiruće) stvarnosti, da prostite, postdejtonske (postdaytonske) Bosne i Hercegovine koja je obilježena decenijskom ratnom napetošću, bilo da se tiču konkretnih ratova u sadašnjosti, onog u Gazi, u Ukrajini, u Siriji i svih drugih diljem svijeta, kao i brojnih drugih razloga. Svjesnost i svijest o svemu tome možda najviše izražava transnacionalna književnost, a književne knjige su, osim toga, i svojevrsni dokumenti o stvarnosti. One na svoj način predočavaju i sve ono što je, naprimjer, za historijske dokumente „slijepi ugao“.

Neki pisci razmatrani u ovoj studiji su se u nekom trenutku preselili sa jednog mjesta na drugo, ali uzroci tih kretanja su izuzetno različiti, kao i načini na koje oni to iskustvo uključuju u svoje djelo. Šta mislite koji je njihov uticaj na književnu kulturu država koju su otišli?

Prije svega, vidljiv je samo utjecaj takvih pisaca koji su ga uspjeli takvim, vidljivim, i ostvariti. U vezi s tim kako su ga ostvarili, padaju mi napamet riječi Vladmira Brika, pripovjedača i protagoniste romana Projekat Lazarus Aleksandra Hemona, u čijoj parafrazi je to kombinacija očaja i sretnih okolnosti. Naravno, sve su to nadareni i umješni pisci, ali pretpostavljam da se može desiti da ima takvih, a da to nije prepoznato u književnoj kulturi i društvu u kojima se nalaze, da nisu doživjeli uspjeh, da im se u tome nisu desile sretne, dobre i pozitivne okolnosti. Oni i njihov utjecaj su, onda, nevidljivi. Međutim, oni vidljivi su neupitno svojom književnošću i knjigama, kao i svojim vlastitim identitetom, bez obzira na državljanstvo ili državljanstva koje ili koja imaju, transnacionalno utjecali i utječu na književnu kulturu države u koju su otišli. Svaka individualna priča je različita i jedinstvena na svoj način, a manje-više je svako od njih, da to tako kažem, svojevrsni i primalac i davalac kulturalnih kôdova i svojim identitetom i životom, kao i identitetom i životom svojih knjiga.

Kako nacionalna književnost Bosne i Hercegovine transnacionalno nadilazi tu odrednicu?

Književnost Bosne i Hercegovine transnacionalno nadilazi odrednicu nacionalnog na više načina iznutra, izvana i u međusobnom odnosu unutrašnjeg i vanjskog. Općenito književnost, kao i njene stvarateljice i stvaratelji, ukoliko nisu patološki (etno)nacionalno-politički angažirani, uveliko nadilaze političke i jezičke granice i mnoga druga ograničenja nacije. Takav je u mnogome i u svojim individualnim specifičnostima, te je time transnacionalno okarakterisan, između ostaloga, i prostor bosanskohercegovačke književnosti ili književnosti Bosne i Hercegovine. To se odnosi na razne mogućnosti književnosti u nadilaženju nacionalne odrednice Bosne i Hercegovine, kao i njenih prevladavajućih etnonacionalnih odrednica „konstitutivnih naroda“ Bošnjaka, Hrvata i Srba, te nacionalnih manjina tzv. Ostalih, unutar „zamišljenih zajednica“ (etno)nacionalnog prostora Bosne i Hercegovine, kao i na transnacionalnu „odnosnost“ (prema engl. „relationality“) vanjskog i unutrašnjeg, pri tom podrazumijevajući i obuhvatajući sve pojedinačne nivoe unutrašnjih „zamišljenih zajednica“. Riječima koje sam zapisala i koje stoje u Književnosti bez granica: „Za razliku od isključivo nacionalnog, tačnije isključivog etno-nacionalnog, transnacionalni koncept književnosti Bosne i Hercegovine ili bosanskohercegovačke književnosti prevazilazi i dekonstruira etno-/nacionalnu, vjersku, političku i bilo kakvu sličnu 'logiku' podjela 'nas nasuprot njih', te u odnosu nacionalnog i transnacionalnog, uključujući i etničko i vjersko i sve ostalo pod 'krovom' nacionalnog, (pod)razumijeva pluralističko višeglasje i ravnopravnost svih bosanskohercegovačkih identiteta, kao i bosanskohercegovački identitet koji nije isključiv i jedino 'svojim svoj': ni kao bošnjački, ni hrvatski, ni srpski, ni romski, ni jevrejski, ni muslimanski, ni katolički, ni pravoslavni, ni ateistički, ni agnostički, a onda ni bjelački, ni heteroseksualni, ni homoseksualni, ni neodređeni... niti kao bosanskohercegovački. Dakle, nasuprot bosanskohercegovačkoj zatvorenosti etno-nacionalnih isključivosti monizama identiteta 'konstituitivnih naroda' Bošnjaka, Hrvata i Srba, transnacionalno razumijevanje identiteta je takvo da se može biti Bošnjak, Hrvat i Srbin, te bilo kojeg drugog i bilo kojih drugih identiteta u jednakoj ravnopravnosti, a u bilo kojem od tih identiteta ne biti samo i jedino 'svojim svoj'.“ Znači, autorice i autori koji stvaraju književnost Bosne i Hercegovine, a nisu samo i jedino „svojim svoji“, koji su transnacionalni, što podrazumijeva široko i opsežno značenje i razumijevanje transnacionalnog, artikulišu kosmopolitsku, transnacionalnu i „hibridnu“, a zapravo normalnu viziju društvenog života. Budući da u smislu ljudskih identiteta, isto kao i kultura, ne postoje „čisti identiteti“, čijem purističkom konceptu „hibridnost“ stoji nasuprot, onda ne postoje ni „hibridni identiteti“ ljudi. Koncept „čistih identiteta“ ljudi je stravično i pogubno opasna zamisao koju u sprovedbu stavljaju ideologije isključive „jednosti“ ili monizma, kao što je to, naprimjer, rasizam, (etno)nacionalizam i fašizam, što sve, nažalost, pokazuje i dokazuje ne samo historija, već i svijet u kojem danas živimo.   

U kom je odnosu komparativna književnost sa svjetskom i kakve veze ima sa transnacionalnom odrednicom? Nemoguće je čitati sve knjige napisane na njihovim izvornim jezicima, ali tu dolazimo do pitanja važnosti prevoda koji takođe ima transnacionalnu dimenziju. Kako vidite ulogu prevoda u oblikovanju autorskih poetika?

Komparatistica Rebecca Walkowitz, naprimjer, zapaža da zamisao knjiga više nije takva da se njihova opstojnost tiče samo jednog književnog sistema, već da one pojedinačno postoje u raznim i različitim književnim sistemima svijeta. Ona dodaje da je savremena književnost, „na mnoge načine, komparativna književnost: djela se istovremeno nalaze u opticaju unutar nekoliko književnih sistema, i mogu se – neki bi rekli, trebaju se čitati unutar nekoliko nacionalnih tradicija.“ Ja se u potpunosti slažem s njom i s takvim viđenjem, a ono i jeste činjenica. Upravo u tome se nalazi i odgovor na Vaše pitanje o međusobnoj odnosnosti komparativne, transnacionalne i svjetske književnosti. Osim toga, transnacionalna književnost na razne načine, a kako se to predočava i prethodno navedenim riječima, „osvjetovljava“ pojedinačne nacionalne književnosti. Što se tiče prevođenja književnosti, da – ono ima transnacionalnu dimenziju. Zahvaljujući prevođenju, književnost cirkulira, takoreći, svjetskim književnim nervnim sistemom, a ono je i jedan od vidova transnacionalnog dopunjavanja, upotpunjavanja i proširivanja nacionalnih književnosti. Da potonje pojasnim na konkretnom primjeru književnosti koja jeste i bosanskohercegovačka i nije samo i jedino bosanskohercegovačka – dakle, na primjeru transnacionalne bosanskohercegovačke književnosti i njenih stvaratelja i stvarateljica: prevođenje književnosti, naprimjer, Aleksandra Hemona s engleskog jezika, na kojem on odavno izvorno piše i objavljuje svoje knjige, isto tako i Ismeta Prcića, zatim Elvire Mujčić s talijanskog jezika, na kojem ona izvorno piše i objavljuje svoje knjige, Saše Stanišića s njemačkog jezika, na kojem on izvorno piše i objavljuje, Velibora Čolića s francuskog jezika, na kojem on većinom izvorno piše i objavljuje, Alena Meškovića s danskog jezika, na kojem on izvorno piše i objavljuje, i drugih, omogućuje da se njihove knjige nalaze i u sistemu bosanskohercegovačke književnosti. U bosanskohercegovačku, kao i u postjugoslavensku književnost maternjeg im jezika, oni ulaze u prevodu svojih knjiga s nematernjeg im jezika na kojem izvorno pišu i prvobitno objavljuju svoje knjige u nekom drugom nacionalnom književnom sistemu, ne u bosanskohercegovačkom. Uloga prevoda je i u oblikovanju njihovih autorskih poetika time transnacionalna.  

Bavite se istorijom književnosti pa je moje pitanje sljedeće: na koji način globalne istorijske promjene utiču na način na koji pristupate svjetskoj književnosti u ovom vremenu?

Globalne historijske promjene su uzročno-posljedično dovele do stanja svijeta u ovom vremenu, a izvanknjiževni i književni svijet su uvijek povezani i jedan uvijek utječe na drugi, s tim da književni svijet može dati i zamisao, duh, nagovještaj i viziju budućnosti izvanknjiževnog, kako to često i čini. Sve to nas uči da razmišljamo i kritički mislimo, da propitujemo, preispitujemo i promišljamo književnu i, s njom u vezi, izvanknjiževnu stvarnost, a to onda dalje može ukazati na potrebe promjena, te ih podstaknuti i proizvesti. Za mene su književnost općenito, nauka o književnosti, humanističko izučavanje i podučavanje književnosti, što posebno u savremenosti podrazumijeva i interdisciplinarnost, otvoreni prostori slobode kojima i pristupam slobodno i otvoreno. To su i prostori erudicije u kojima neprestano gradite opće i posebna znanja. Osim toga, meni su oni i beskrajno zanimljivi i zabavni, jer ima li išta zanimljivije i zabavnije od otkrivanja neznanog, stjecanja novog znanja, ali i same mašte koja i koju stvara književnost, a koja je, naposljetku, neophodna i nužna za razvoj svijeta. 

Na koji način se postkolonijalni i multikulturalni pristup književnosti danas razlikuje od onog u periodu od šezdesetih do osamdesetih godina prošlog vijeka? Insistira li se više na dokidanju opozicija kako bi se književnosti pristupilo na jedan „globalniji“ način?

I izvanknjiževni i književni svijet se kreće i mijenja, pa je nužno da se mijenjaju i pristupi književnosti. Postkolonijalni i multikulturalni pristup književnosti u periodu od šezdesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća koji spominjete da se ja njime bavim u Književnosti bez granica se tiče američke književnosti i američkih studija. Na temeljima svih transformacija u američkoj književnosti od druge polovine 20. stoljeća do danas, a koje su povezane s postkolonijalizmom i multikulturalizmom, u američkim studijima se desio i ostvario „transnacionalni preokret ili obr(a)t“. To je, znači, dovelo do transformacije i pluralizacije, odnosno transnacionalizacije američkih studija i kanona američke književnosti kakve imamo danas. Transnacionalizam, kao ni postkolonijalizam i multikulturalizam, ne dokidaju, kako kažete, opozicije u ime „globalnijeg“ pristupa književnosti, jer oni ne tale različitosti u „jednost“, već podrazumijevaju pluralizam i jednakost različitosti. 

Transnacionalizam, dakle, zahtijeva da nacionalno i globalno, domaće i strano bude međusobno prepleteno. Mogu li sve književnosti to postići?

Ne poznajem sve i svaku pojedinačnu književnost da bih Vam mogla dati pouzdan odgovor na to pitanje. Pretpostavljam da mogu, i to ne samo da mogu, već da su vjerovatno sve to i postigle, ili svakako većina njih, a svaka na svoj način. Koliko god se to bilo gdje nacionalno odbijalo, negiralo, zanemarivalo i ignorisalo, transnacionalna književnost u tome što ste naveli i u svim svojim manifestacijama neupitno postoji i traje.

Pišete i o negativnom tumačenju transnacionalizma. Šta bi to podrazumijevalo?

Da, pišem i o mogućem negativnom tumačenju i o mogućoj negativnoj manifestaciji transnacionalizma. Najbolje je da Vam na to pitanje i odgovori Književnost bez granica: „Transnacionalizam, u biti, ima mnoga značenja u različitim viđenjima i interpretacijama. On, naravno, može imati i negativno tumačenje i, također, negativnu manifestaciju, kako to zapaža i Goyal. Ona, naprimjer, kaže da, u negativnom smislu, transnacionalni okvir može prepakirati, odnosno da u novom pakovanju može ispoljiti naslijeđe iznimnosti koje povezuje amerikanizaciju s napretkom i modernošću i sugerirati neizbježnost američke dominacije svijetom, držeći kanonski tekst u središtu, uz nekoliko etničkih iznimki koje, time, potvrđuju pravilo. Taj negativni kontekst se može primijeniti na bilo koju drugu naciju-/državu i dobiti nova, a u biti istovjetna ili slična značenja, ako dati američki kontekst zamijenimo bilo kojim neke druge nacije-/države. Bilo kakvo patološko njegovanje i uzdizanje nacionalnog identiteta, te mitologije i ideologije nacionalne iznimnosti i isključivosti, jeste, u suštini, karakteristika nacionalizma, koja se u prethodno obrazloženom ekstremnom i negativnom preobražaju transnacionalizma ispoljava, zapravo, kao zamaskirani nacionalizam ili nacionalizam u 'novom ruhu', a čemu, već u samoj svojoj osnovi, transnacionalizam stoji nasuprot.“ Osim toga, bez obzira na bilo što, ukoliko riječi i djelovanje ijednoga pisca „ikada postanu nacionalistički – ukoliko su riječi i djelovanje bilo kojeg pisca ikada nacionalistički, tada i od tada je taj pisac nacionalista, a ne transnacionalni pisac (što, također, može biti promjenjivo, ako se, recimo, pisac naknadno odrekne takvih svojih stavova, kako se kroz historiju pokazuje u nekim slučajevima, a u nekim ne). Neki pisci su, naprimjer, neupitni nacionalisti, kakav je, recimo, Radovan Karadžić, koji je i osuđeni ratni zločinac. Također, primjera radi, austrijski pisac Peter Handke je zbog svoje podrške velikosrpskom nacionalističkom režimu ratnog zločinca Slobodana Miloševića, svojih nacionalističkih stajališta u toku rata u Bosni i Hercegovini i nakon njega, negiranja genocida u Srebrenici, uprkos svim dokazanim činjenicama, svjedočenjima preživjelih i presudama Međunarodnog suda u Hagu, nacionalista, kao i svi u tome njemu slični.“ Dakle, može se istovremeno biti nacionalni ili dvonacionalni ili višenacionalni i transnacionalni pisac, ali se ne može istovremeno biti nacionalni ili dvonacionalni ili višenacionalni i nacionalistički pisac. Također, djelimično u tom i općenito u drugačijem i širem kontekstu, sasvim je moguće ostvariti identitet knjige drugačijim od identiteta njenog pisca, bilo da sam pisac identitet svoje knjige stvori drugačijim od svoga ili da knjiga ostvari svoj identitet drugačijim od identiteta pisca, ali su identitet knjige i identitet pisca autorstvom uvijek povezani. Karakter knjige, da to tako kažem, može biti bolji od karaktera njenog autora ili autorice. Drugim riječima, knjige mogu biti više dobroljudske od svojih autora. Mislim da to nije rijetkost.

S obzirom na to da ste univerzitetska profesorica, možete li sa nama podijeliti koliko se savremenom književnom teorijom nastavni planovi i programi uopšte „bave“?

Savremenim književnim teorijama se nastavni planovi i programi najviše i najdetaljnije bave na Drugom i na Trećem ciklusu studija. U odnosu na te nivoe, na Prvom ciklusu studija su one manje zastupljene. Ja predajem književnost na različitim obaveznim i izbornim predmetima na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Od ranijih ka starijim studijskim godinama su oni inače postavljeni tako da se ide od izučavanja starije ka novijoj književnosti, kako je nužno i logično. Međutim, u praksi, odnosno na časovima nastave, ja lično sve to nastojim sprovesti u paraleli, poveznici i dijalogu između prošlosti i sadašnjosti. Na taj način su u mom radu sa studenticama i studentima i Prvog ciklusa studija adekvatno prisutne i zastupljene i savremene književne teorije i sve ostalo što se općenito tiče naše savremenosti. U okviru nastave se trudim da svima i svakome najbolje što mogu približim i ono što je više i ono što je manje davno i daleko na bilo koji način, da im sve što mogu predočim i objasnim tako da izgleda kao da se sve to događa ovdje i sada pred nama, i to ne samo da mogu da shvate, već i da osjete sve o čemu razgovaramo, bilo da se to tiče prošlosti, sadašnjosti ili pretpostavke, zamisli i mogućnosti budućnosti. Upravo to da razgovaramo, da slobodno razgovaramo o svemu, meni je uvijek vrlo bitno, jer su mi u nastavnom procesu općeniti ciljevi: stjecanje i razmjena znanja, razumijevanje materije, razvijanje kritičkog mišljenja uz podsticanje, promicanje i očuvanje slobode njegovog otvorenog izraza i izgovaranja, izgrađivanje kreativnog mišljenja, kao i njegovanje svih humanističkih vrijednosti. Inače smatram da nije nužno samo i jedino znanje o bilo kakvoj predmetnoj teoriji ili teorijama. Naime, i univerzitetsko obrazovanje je odgojno-obrazovni proces. Građenje znanja je svakako nužno i nepohodno, ali je isto tako nužno i neophodno pridonositi razvijanju i oblikovanju svakog pojedinca i pojedinke u pravcu zrelosti i dobrih ljudskih odlika. U svemu tome su humanistički temelji svakako sama književnost, studiji književnosti i nauka o njoj, pa tako neizostavno i savremene književne teorije. To je sve, rekla bih, jednako i beskrajno važno, posebno u današnjem svijetu u kojem je, čini mi se, sve manje obrazovanih, samomislećih, nepovodljivih, pametnih, kreativnih, ali i dobrih i zrelih ljudi.

Na početku navodite kako je ova studija tek početak i nikako kraj Vaših istraživanja „književnosti bez granica“, a na kraju da ste napisali knjigu kakvu ste i sami željeli pročitati. Što od Vas na ovu temu (ili možda neke druge književno-teorijske teme) možemo očekivati u budućnosti? Na čemu još radite?

Uvijek radim mnogo toga i na mnogo toga, ali mi usljed brojnih životno-radnih moranja i obaveza vremena neprestano nedostaje za ono čemu najviše želim da se posvećujem u segmentu svog životnog poziva koji se tiče mog naučno-istraživačkog rada. Međutim, sve je to u neraskidivoj vezi s mojim životnim izborima. Da se izrazim u parafrazi riječi Dubravke Ugrešić, novac za kupovinu metle zaradila sam i zarađujem sama, i letim sama. Inače, više čitam nego što pišem, ali smatram da to tako i treba biti. Ono što mogu najaviti jeste da uskoro, u izdanju University Press-a, treba biti objavljena moja nova monografija. U njoj se komparativno bavim zbirkom priča Dublinci Jamesa Joycea, koja ove godine obilježava 110. godišnjicu prvog objavljivanja, i zbirkom priča ili, pak, romanom Winesburg, Ohio Sherwooda Andersona. Cilj i namjera te knjige mi je, između ostalog, ukazati zasluženu pažnju relativno zapostavljenim, pa time i marginaliziranim Dublincima Jamesa Joycea u irskoj i u svjetskoj književnosti, u odnosu na status i slavu njegovih kasnijih književnih djela, kao i samom Sherwoodu Andersonu i njegovom Winesburg, Ohiou, koji su nepravedno zapostavljeni i zasjenjeni ličnostima i djelima kasnijih modernista, pa time i marginalizirani u američkoj i u svjetskoj književnosti. No, sada se iznad svega radujem objavljivanju ne svoje, već knjige pokojnog Zvonimira Radeljkovića A brave new world: Eseji o američkoj književnosti XX i XXI stoljeća, također u izdanju University Pressa-a. Nju smo posthumno zajedno priredili njegov sin i univerzitetski profesor književnosti Ivan Radeljković, univerzitetska profesorica književnosti Sanja Šoštarić i ja, obje njegove bivše studentice, a zatim kolegice te životne i prekoživotne mu prijateljice. Upravo profesoru Radeljkoviću sam, uz svoga supruga i našu djecu, i posvetila svoju knjigu Književnost bez granica. O onome što se još od mene može očekivati u budućnosti ne bih govorila. To za sada želim zadržati za sebe, naprosto jer želja i planova imam mnogo, a nadam se da me život u bilo kojem smislu neće onemogućiti da ih ostvarim. Osim toga, ne volim pompeznost i buku ni oko čega. U današnjem svijetu, paradoksalno, često najvredniju reputaciju imaju oni najbučniji koji najčešće nemaju šta reći. U tome nisam u koraku s današnjim svijetom. A čini mi se da niste ni Vi kada ste mojim riječima posvetili ovoliki prostor i pažnju. Hvala Vam!