U domovini bez doma, narod bez države

Osvrt na roman Kćerke dima i vatre Ave Home

PIŠE: Hana Vranac

Zato u stvarnosti, u kojoj uvijek nečija imena krvare na televiziji, u kojoj ubice slobodno hodaju, u kojoj se još uvijek ubija na osnovu imena i jezika, ovaj nas roman vjerno upozorava da su domovine rodno mjesto smrti.

Istok nam je, čini se, slikom bliži no ikad. I to ono najgore od njega. Tragični događaji probudili su kolektivnu svijest o vlastitom neznanju o tamošnjim dešavanjima. Koliko još ima imena koja krvare, ali ih ne viđamo na CNN-u? Pokopana su po masovnim grobnicama Irana i svih neperzijskih dijelova država čije teritorije zahvata imaginarna granica nepostojeće države Kurdistan. Unutar tih granica vladaju dihotomije zakona i golog života, islama i modernih ideologija, patrijarhata i feminizma, nasilja države i nasilja revolucionarnih organizacija. Priču o njima donosi višestruko nagrađivana kurdska književnica, novinarka i aktivistkinja u egzilu Ava Homa, u svom prvom romanu Kćerke dima i vatre, inicijalno napisanom na engleskom jeziku.

Priča je to o Kurdima u Iranu, pod terorom naslijeđa Homeinijeve Islamske države. Autorica nas uvodi u porodičnu kuću Saman, o čijoj transgeneracijskoj sudbini linearno, obuhvatajući dvije decenije života, pripovijeda Leila, koja sanja da upiše filmsku školu. Međutim, obrazovanje se ispostavlja luksuzom, pogotovo za žene. Premda je tačka gledišta njena, glavni lik, poveznica svih događaja i likova romana postaje njen visokoobrazovani brat Chia, s kojim je od djetinjstva blisko povezana usljed nedostatka pažnje roditelja. Chia je idealista – pod utjecajem oca u depresiji, antivladinog revolucionara, bivšeg zatvorenika i mučenika – koji aktivističkim djelovanjem nasljeđuje očevu sudbinu i nestaje u Teheranu. Leila pokreće kampanju za spašavanje brata, objavljujući svijetu njegove zapise. No, i sama upada u opasnost.

Prostor je osnovna značenjska instanca teksta. Zatvor u kojem je kao politički disident zarobljen Leilin brat, postaje najdublji kraj spirale koncentričnih krugova prostora, koji svoju atmosferu odražava na ostale prostore u romanu: na državu kojom vlada Policija morala, u kojoj batine dobivaju nevjenčane djevojke bez himena, u kojoj je legalnije ubiti nego posjedovati kasetu filma zapadnjačke pop-kulture ili knjigu koju potpisuje autorica. Odražava se na porodičnu kuću, u kojoj se pri dobivanju prve menstruacije od sramote brije kosa, u kojoj je uslužiti muškarca važnije nego spremati prijemni ispit za univerzitet i u kojoj se otac odriče vlastite kćerke. Ali autorica, prikazujući likove u njihovoj najdubljoj intimi, promoviše ideju da ideologija Kurda suštinski nije represionistička, jer su Kurtkinje jedne od prvih članica parlamenta, umjetnice, književnice. Ta kuća postaje zatvor jer su identiteti njenih ukućana, nesvjesno i silom okolnosti, uronjeni u kulturni mentalitet Države. Stoga zatvor postaje i sam taj identitet koji se plaši vlastitog tijela, koji nema prava na maternji jezik, koji mora pokrivati kosu zbog onih koji u ime Boga ubijaju. Svi dijelovi romana šalju poruku da je u Iranu od biti Kurd jedino gore biti Kurtkinja. 

Čak su i silovali mlade žene koje su osudili na smrt jer su vjerovali da će djevice otići u raj, a da oni koji se protive državi trebaju ići u pakao. Nisu to nazivali silovanjem. Nazivali su to brakom kako bi učinili donekle prihvatljivim religijski.

Roman neprestano doziva tekst Virginije Woolf u kojem je polazišna tačka napuštanja patrijarhata posjedovanje vlastitog prostora. Leila ga prvobitno ne pronalazi čak i kad je sama, jer joj suvišak odgovornosti ka drugom i ka društvu, proistekao iz društveno-političkog konteksta, ostaje prisutan i u momentima individualnosti. No iako je roman potresna priča o jednoj porodici i borbi za sebstvo, njegovu strukturu ne održava pesimizam. Čitaocu postaje jasno da se vlastita soba može pronaći u vlastitom mikrokosmosu, nužnom za revoluciju i spoznaju da biti čovjek nije nužno grijeh i da borba ne mora biti vođena ni perom ni puškom.

Zato u stvarnosti, u kojoj uvijek nečija imena krvare na televiziji, u kojoj ubice slobodno hodaju, u kojoj se još uvijek ubija na osnovu imena i jezika, ovaj nas roman vjerno upozorava da su domovine rodno mjesto smrti.