SAŠA STANIŠIĆ: Fikcija ponekad ima doslovno iscjeliteljsku funkciju

Petra Amalia Bachmann je razgovarala s književnikom Sašom Stanišićem povodom objavljivanja Buybookovog novog, dopunjenog izdanja njegovog romana Porijeklo.

Porijekla su velike, za svakoga od nas drugačije slagalice iskustava, stavova, biografije i doživljaja. Sastavljanje vlastite slagalice mi je pomoglo da razumijem mnoge stvari koje su mi prije bile nepoznate ili nerazumljive, a sve su te stvari redom povezane s pitanjem: Zašto si postao ta osoba? Iz toga se općenito može prenijeti slično pitanje i na čitatelje i čitateljice, no pod uvjetom da si ga oni i sami žele postaviti.

Kako Vaša osobna iskustva transnacionalne perspektive, izmještenosti i kulturne hibridnosti oblikuju pristup reinterpretaciji koncepta nacionalnoga identiteta u djelima?

Kao autor fikcijskih djela koristim priliku multiperspektivnoga pripovijedanja koje omogućuju priče. Pritom pokušavam osmisliti različita gledišta i glasove koji ne proizlaze samo iz mojega osobnog gledišta ili glasa, sve s ciljem kako bih mogao prikazati veću raznolikost životnih priča i istaknuti da je identitet uvijek složeni konstrukt s mnogim varijablama.

Što mislite o ulozi književnosti u poticanju rasprava o interkulturnosti i fluidnosti pripadanja u današnjem društvu?

Književnost bi u teoriji mogla davati raznolike ilustrativne okvire za diskurse o identitetu – no ja sam također realist i svjestan sam da nažalost mnogi ljudi ne čitaju knjige. Možda ih književnost jednostavno ne zanima, možda nemaju vremena ili pak snage, a možda čitaju samo ono što potvrđuje njihove osobne stavove. Tako je, kako je. Ali zbog toga ta neka moguća veća uloga i utjecaj naprimjer raznolike književnosti i ne dolazi do onih koji identitet vide kao recimo isključivo nacionalni konstrukt ili ga pak na bilo koji drugi način percipiraju jednodimenzionalno. Rezultat je stoga “propovijedanje već preobraćenima”. Na književne večeri se ide kako bi se kimalo glavom, u kazalište idu oni koji imaju novac, u galerijama rijetko taksist iz Lukavice postavlja izložbu.

Struktura Porijekla je fragmentarna, ovaj roman s autobiografskim elementima je sastavljen od malih proznih segmenata, sjećanja i esejističkih elemenata. Kako ste pristupili oblikovanju ove nelinearne pripovijesti i kakav ste efekt željeli postići pripovijedajući na ovaj način? Je li priča vodila do forme?

Više me je vodila želja – želja da ispričam “naše” priče. Također malo proizvoljno, oslanjajući se na proizvoljnost životnih puteva koji nisu bili sasvim dobrovoljni, koji su nas vodili u egzil, siromaštvo ili smrt. I mnogi su pritom postali fragmentarni – obitelji su se raspale, biografije na jednom mjestu prekinule i potom na drugom mjestu iznova započele pod posve novim uvjetima života.

Mogao bih naravno sada reći da fragmentarnost ili nekronološki pristup odgovaraju takvoj fragmentarnoj i nekronološkoj prirodi biografija s naših prostora ili također prirodi sjećanja, ali bi to bilo pretenciozno. Kompozicija romana ugrubo prati putokaze moje biografije s drugim umetcima koji su svojevrsni “otočići” u naraciji. Oni djeluju poput ekrana u druge životne priče s ciljem da bi se spojilo moje i “tuđe” u jedan mozaik na temu porijekla.

Kako ovi različiti diskursi i različite narativne linije doprinose istraživanju identiteta i pripadnosti?

Mogu govoriti samo o sebi, jer ne mogu znati kako to drugi spisatelji i spisateljice čine. Meni je bilo važno ispričati priču u kojoj istražujem “sebe” među drugima – svoja biološka, nacionalna, kulturna, jezična, socijalna, financijska porijekla u društvu, u političkoj sadašnjosti Njemačke i prošlosti Jugoslavije. A taj “ja” sam samo jedna od mnogih mogućnosti bivanja nekime ili nečime.

Nadalje, porijeklo uvijek vidim u množini – porijekla su velike, za svakoga od nas drugačije slagalice iskustava, stavova, biografije i doživljaja. Sastavljanje vlastite slagalice mi je pomoglo da razumijem mnoge stvari koje su mi prije bile nepoznate ili nerazumljive, a sve su te stvari redom povezane s pitanjem: Zašto si postao ta osoba? Iz toga se općenito može prenijeti slično pitanje i na čitatelje i čitateljice, no pod uvjetom da si ga oni i sami žele postaviti.

Kako li je tekao proces pisanja, je li bilo i konkretnih istraživanja u smislu prebiranja po sjećanjima i po pričama drugih članova obitelji?

Da, jeste. Međusobno smo razgovarali, putovali smo u područje Oskoruše, bili u Višegradu. Razgovarao sam i s ljudima koji su igrali veće uloge u mom djetinjstvu i mladosti. Kada sam završio prvu ruku romana, sjeo sam s roditeljima i još jednom prošao sve napisano, a pritom su sjećanja iznjedrila i neke nove priče. Pa ipak, na svojoj drugoj razini, knjiga se sastoji i od fikcionalnih epizoda, gdje su bila potrebna i faktualna istraživanja, od pitanja poput “Mogu li se zmije popeti na drvo?”, naprimjer, pa do razgovora s gledaocima one slavne utakmice između Zvezde i Bayerna na Marakani 1991. godine.

U romanu su granice između fikcije i fakcije vrlo zamagljene. Kako su fiktivni elementi u romanu povezani sa sjećanjem ili pak rupama u sjećanju?

Teško je to točno objasniti jer zamišljanje ima više uloga. Ponekad samo ukrašavam neku priču kako bih je učinio uzbudljivijom, napetijom. Ponekad pak popunjavam rupe u sjećanju fikcionalnim elementima – posebice u epizodama o životu moje bake koja je preživjela dva rata, ali gubi sjećanje. Ponekad pak jednostavno imam ideju za “dobru” priču koja nije sjećanje i nije činjenična. Dakle, iza toga nema sustava. Ovdje također prevladava čista želja za pripovijedanjem. Osim možda baš u liku bake, kod koje pokazujem da fikcija ponekad ima doslovno iscjeliteljsku funkciju: Baka bi ponekad bila frustrirana zbog rupa u svom sjećanju, a smirila bi se kad bismo ih mi ili pak ona sama popunila – naravno, pričama.

Likovi se uslijed rata bore s posljedicama sukoba i traume. Kako pristupate prikazu traume u svome pisanju i kako je ona u Porijeklu oslikana?

Odnos prema traumama je važna tema (nažalost) mnogih života. Kod mene su to traume koje proizlaze iz ratnih doživljaja i iskustva bijega, ali koje se na sreću nisu klinički manifestirale. Svaka trauma ima svoje jedinstveno obilježje. Pokušao sam – naprimjer kroz lik majke – prikazati da se neke stvari ponekad i ne mogu izliječiti, jer se slike užasa ne mogu tako lako izbrisati iz sjećanja.

Ja priče o traumama drugačije percipiram. Naime, pripovijedanje o traumama te bavljenje strahovima i užasima su također dio naše kolektivne prošlosti, neizostavan dio svake jugoslavenske fabule. Pa ipak, književnost ne može zamijeniti terapiju, ali za čitave države ni nema terapeuta, nažalost. Nama bi trebao top profesionalac.

Na nekoliko mjesta u romanu je jasno da protagonist osjeća sram, naime, srami se što je izbjeglica. No, ono ja koje piše iz odrasle perspektive to ipak osvještava. Ono što pak ne osvještava jeste krivnja. Je li krivnja zbog preživljavanja rata daleko od Višegrada uzrok pisanja ovakvoga djela?

U tome ima nešto srama, da, prije svega srama koji proizlazi iz odjednom prekarnoga života u Njemačkoj kao izbjeglice. Taj sram, međutim, nije glavni cilj ili uzrok pripovijedanja, već jednostavno snažna emocija među mnogim drugim emocijama, koja postaje dijelom identiteta vjerojatno svakoga izbjeglice te kao takva, u pokušaju da se taj sram prevlada, postaje konstruktivni element savladavanja teške svakodnevice.

Krivnja je, nasuprot tomu, osjećaj koji se ne može jednostavno prevladati djelima, ambicijom, uspjehom (ili novcem), nego najprije suočavanjem s onime što je uzrok te krivnje. U slučaju mnogih izbjeglica, to je činjenica da su pobjegli od rata. I to je zapravo apsurdno – bijeg bi trebao biti refleks, a očuvanje života bi trebala biti dužnost. Pa ipak, ta krivnja postoji, čuo sam to u mnogim razgovorima s drugim izbjeglicama i pokušavam joj također dokučiti suštinu.

Iz romana se može zaključiti da protagonist nije proživio istu razinu traume kao neki drugi izbjeglice u romanu. Je li nedostatak intenzivne traume možda rezultirao lakšim procesom prilagodbe i formiranjem identiteta koji je manje rascjepkan i fragmentaran od onih koje vidimo recimo u romanima Tijana Sile, posebice u romanima Zvjerčica unlimited i Radio Sarajevo?

Da, sasvim sigurno je bilo tako. Moja iskustva tijekom opsade Višegrada i ono što sam tada vidio bila su, srećom, relativno bezazlena u usporedbi s onime što su drugi morali proživjeti. Živjeti bez slika ubojstava, nasilja i sličnoga je naravno uvijek lakše. Identitet se oblikuje iz mnogih životnih sastavnica, a one stresne i tegobne jednostavno imaju veću težinu od drugih. Tako da je moj život u Njemačkoj više bio orijentiran na sadašnjost nego prošlost, a to je zasigurno pomoglo da se brže prilagodim nego oni drugi, čiji dio identiteta je prožimao horor onoga proživljenoga u ratu.

Porijeklo istražuje koncept doma, zavičaja i potrage za vlastitim korijenima. Kako se ti koncepti razvijaju u današnjem globaliziranom svijetu i možemo li povući paralelu s time kako se koncept porijekla mijenja kroz roman?

Moj pokušaj je bio usmjeren ka ideji da je svako porijeklo fluidno. Ono nije ni stav ni nepromjenjiva činjenica, nego heterogeni proces pri kojemu mi nosimo raznorazne kostime različitih figura na šahovskoj ploči života. Ti kostimi su šivani koncima mnogih malenih susreta, ideja, predodžbi, iskustava i intencija te naravno i genetskih predispozicija. Kroz roman shvaćam da ni to nije točno za svaku osobu. Shvaćam da ima i jednostavnih odgovora na pitanje: „A tko si ti?“ te da neke kostime ne oblačimo sami, nego nam ih drugi nametnu. U pričama se njih oslobodimo, a u stvarnosti ih ponekad nosimo do groba, nažalost.

Po dolasku u Heidelberg, ARAL-ova benzinska postaja dobiva značajnu ulogu u romanu, simbolizirajući prostor gdje se različite zajednice susreću. Možete li elaborirati značaj ovoga okruženja za protagonista i njegovu reprezentaciju multikulturnosti?

Tražio sam mjesto za priče, paralelu s Boccacciovim Decameronom i ladanjskom kućom u blizini Firenze. Kuga nije prisutna, ali su tu teškoće života kao izbjeglice ili stranca u Njemačkoj. Taj je prostor – zbog nedostatka drugog prikladnog – zapravo bio benzinska postaja. U tome se također osjeća da se grad nije brinuo o nama mladima pa smo sami morali tražiti ta mjesta. Potom sam u drugom koraku želio stvoriti utopiju zajedništva različitih etničkih i nacionalnih skupina, što sam zapravo i doživio (iako ne samo na benzinskoj postaji). Porijeklo ne opisuje samo postojeća stanja, nego – i to sam sebi postavio kao zadatak – također stvara stanja kakva bi trebala biti u, prema mome mišljenju, idealnom društvu u kojem se brinemo jedni za druge, umjesto da djelujemo jedni protiv drugih.

Na koji se način razlikuje recepcija i interpretacija vaših romana na južnoslavenskom kulturnom području od one u Njemačkoj?

To ne mogu odgovoriti jer rijetko čitam ono što je napisano o mojim knjigama, stoga nemam stvarno koristan dojam ili usporedbu.

Što mislite, što se dobiva, a što se možda i gubi u prijevodu na južnoslavenske jezike?

Vjerujem da se postiže određena preciznost, jer mnoge stvari koje u Njemačkoj objašnjavam, kod nas ne moraju biti objašnjene. Također je jezično lijepo reći stvari onako kako sam ih “stvarno” rekao. Čini mi se da je time i iskustvo čitanja drugačije – bliže mome stvarnome iskustvu pisanja.

Roman završava interaktivnim elementom gdje čitatelji mogu odabrati put priče. Što je inspiriralo ovaj interaktivni aspekt i što se nadate da će čitatelji ponijeti iz ovoga jedinstvenog iskustva? Koju poruku šalje takav završetak?

Provedite više vremena sa svojim bakama i djedovima. ☺