"Putovanje je prijatelj, a neprijatelj je zid": Intervju s Veliborom Čolićem

Razgovarali smo s Veliborom Čolićem povodom njegovog dolaska na Bookstan predstavljanje dnevnika „O ljudima, hrani i bogovima“. Francuski pisac balkanskog backgrounda nam je govorio o azijskom protoku vremena, vijetnamskoj hrani, francuskoj književnosti, kulturi putovanja i krahu kasnog kapitalizma.
 

Razgovarao: Matej Vrebac
 

Posljednji put ste na Bookstanu 2021. predstavili prijevod vaše Knjige odlazaka sarajevskoj publici, a ovaj renomirani međunarodni festival književnosti neposredni je povod za vaš ponovni dolazak. Sarajevo je, između ostalog, i vaš grad, tu ste započeli studije književnosti, objavljivali prve tekstove... Radujete li se Sarajevu? Po čemu je ono i dalje ostalo vaš grad?

Naravno da se radujem. Premda smo se i grad i ja promijenili, mora tako, svega je bilo. Mislim da to s gradovima funkcionira kao i sa starim ljubavima. Negdje se prepoznamo, negdje ne. Možda sad, nakon svih tih godina, dolazi do mene ta teško definirana spoznaja, vjerojatno je to utjeha: ono što je bilo jednom postoji uvijek. Ako je moje sjećanje pepeo, a jeste, onda ću probati, kao one babe vračare na Balkanu, naučiti čitati iz njega. Tako ja i vidim ovo moje pisanje i sve moje knjige: gatanje u pepelu. Dugo, višedecenijsko pismo, rodnoj grudi.   

Predstavljate O ljudima, hrani i bogovima, dnevnik u istoimenoj ediciji odličnih naslova koju uređuje Semezdin Mehmedinović. Je li vas Sem trebao dugo nagovarati ili je do suradnje došlo spontano? Kako je tekao sam proces budući da ste dnevnik pisali u Vijetnamu, Bruxellesu i Novom Mestu?

Ideja se pojavila spontano. Objavljivao sam te svoje kratke zapise s fotografijama na Facebooku. Postupno je sve to počelo dobivati neku hibridnu formu: dnevnik, putopis, opservacije, anegdote u toj dalekoj čarobnoj zemlji. Azija, taj za nas spektakularni kontinent. Poslao sam Semu nekoliko od tih zapisa. Nastavi, odgovorio je, bit će od toga nešto. To je u stvari trebala (a i bit će) građa za jedan roman na francuskom, za Gallimard. Tri putovanja na istok. U siječnju 2025. idem mjesec dana, s istom idejom i istom „brzinom“ (lokalni autobusi, vlakovi, kombiji, brodovi...) i istom vremenskom mjerom na Tajland, a za 2026. sam zatražio rezidenciju u Kambodži. Od ta tri dnevnika ću probati sklopiti taj roman Tri putovanja na istok.   

Vaš dnevnik je ujedno i putopis o dvadeset pet dana u kojima ste proputovali Vijetnam od sjevera do juga u aprilu 2023. Pišete na samom kraju: Oni koji ne pišu, ti žive i putuju samo jednom. A oni koji pišu, ti prođu svoje putovanje više puta. Kako izgleda ponovno proživjeti taj drugi, literarni put, naspram onog geografskog, naročito s trenutne vremenske distance?

Putovanje je prijatelj, reče jednom jedan mudri Kinez, a neprijatelj je zid. Meni je jasno. Kuću, auto, odjeću kupujemo, a u putovanje ulažemo novac. Taj refleks zapisivanje je vjerojatno profesionalna deformacija. No, nema veze. To je tako ljudska, a opet zaludna, potreba da se uhvati trenutak, „sjaj u travi“, nešto od ushićenosti, blistavost drugačijeg zraka i svjetlosti koje nam mogu donijeti daleka putovanja. Veliki majstori su probali to: Marcel Proust, Jack Kerouac, slavni švicarsko francuski vagabund, pomorac i pjesnik Blaise Cendras. Kad gledaju u nebo pjesnici uvijek vide nečije oči. Sve je, naravno, u pogledu. Naučimo, ako nismo baš totalni zgubidan, s godinama gledati „minijature“, nejasnu granicu između onog velikog i malog svijeta, površine vode jezera iz koje se rađaju i umiru vilinski konjici i nesagledivosti kozmosa oko nas. Sve je to znači u gledanju i emociji. Moderna književnost ponekad želi biti neutralna, „hladna“, i to je, skromno mislim, baš šteta. Tekst je elektrokardiogram naše duše. Oduvijek.

Književnost nam uvijek vrati onoliko koliko smo "potrošili" na nju.

Uočavate razliku u poimanju vremena u Aziji, koje ciklično, nedefinirano u vječitoj sadašnjosti naspram zapadnjačke pravolinijske točnosti. Nije li to možda i najveća razlika koja uvjetuje sve druge razlike u kulturološkim obrascima i tradicijama? Kako vam je put u Vijetnam otvorio oči da to tako vješto dočarate i opišete?

Tek sam na početku, još sam na površini tog „azijskog“ tumačenja i poimanja vremena. Probao sam u knjizi to objasniti ovako: Ushićen sam spoznajom, nenadanim «otkrićem» da prošlost  u stvari i ne postoji. Da je vrijeme samo nepregledni niz malih sadašnjosti. Možda je to od «jetlaga» ne znam, ali postajem savršeno opušten i lucidan. Ovdje u crvenoj i zlatnoj tišini Azije shvaćam da ne trebamo definirati vrijeme. Postavljeno je a priori, ono postoji sam po sebi. Ali moglo bi se reći da je vrijeme ono što uzrokuje da svaki sadašnji trenutak, čim se pojavi, bude zamijenjen drugim sadašnjim trenutkom. Vrijeme je ono što jamči prisutnost sadašnjosti u svakom trenutku.

Pišete o različitim vrstama hrane koju ste imali priliku kušati, od kiselih banana, tekućeg meda, raznim nem-ovima pa sve do banh xeo, kukaca i sveprisutnog roštilja. Pišete i sami da je korijen duše u želucu, pa mi se čini da vam je najveći kulturološki šok u Vijetnamu bio upravo onaj u vezi s hranom, premda vam se veoma dopala?

Naravno, hrana je kultura. To nije samo prosto trpanje u naš živi stroj ugljikohidrata, masti, vitamina i ostalih čuda. To je uvijek zbir, mješavina svega što se desilo i što se dešava svakome od nas. Od naših prepucavanja čiji su ajvar i baklava do talijanskih bjelosvjetskih kulinarskih bestselera, pizza, špageti i tome slično. Azija je rafinirana. Složena. Otkrio sam da ta jela nisu samo od jednoga okusa, samo slana ili ljuta. Nego da su to skoro uvijek čitavi buketi, za nas ponekad čudnih, okusa. Čini mi se  da je kršćanski koncept o odvojenosti raja i pakla pogrešan. Raj i pakao se dešavaju istovremeno. Pa tako i vijetnamska hrana. Divne tortilje, nevjerojatno ukusne juhe i samo park koraka dalje, na nekoj živopisnoj pijaci u Hanoju, ponosna kuharica izlaze pečene pse. Karamelizirane, kao sto što rada i s patkama. U Hoi Anu sam vidio još jedan specijalitet. Ogromni, čitavi, na roštilju ispečeni žapci koji se prodaju za ponijeti, nataknuti na štapić, kao lili hip.

Ljudi su tamo blagi, hrana dobra, a bogovi nasmijani., je ponajbolji primjer rečenice u kojoj se ogleda Vaš doživljaj te veličanstvene zemlje. Naspram te zemlje u kojoj su svi nasmijani i preko noći se pomlade, suprotstavljate parodiranom slikom sebe i ostalih “starih turista iz Europe”, ma koliko godina imali. Što Vijetnamce i Vijetnamke, osim smijeha i izgleda, čini da izgledaju mlađe od Zapadnjaka?

Kompletan citat bi bio: Ljudi su tamo blagi, hrana dobra, a bogovi nasmijani. Na našim prostorima je malo drukčije. Hrana je jaka, ljudi se mrze, a bogovi su nadrkani. To mi je bila i ostala najveća tajna. Zašto nas čovjek toliko i tako mrzi? Postoje mnogobrojne definicije homo balcanicusa. Skromno bih dodao još nekoliko. Balkanski tip puši dvije kutije cigareta dnevno, ali nema mikrovalnu pećnicu jer nije zdrava i zrači. Nasljednim putem on je samim rođenjem postao medicinski, nogometni, seksualni i politički stručnjak. Sve liječi češnjakom i rakijom, nervira se kad gleda londonski derbi Chelsea-Arsenal, i zna sve o propuhu, hladnom betonu i mokroj kosi.  A otkada su mu uveli demokraciju Balkanac priča sve i svašta, psuje i pljuje na pasja kola po forumima, prijeti po bespućima internetske zbilje, ali na kraju uvijek na izborima zaokruži naše. Jer intimno zna po zakonu spojenih posuda da i onaj drugi Balkanac stalno zaokružuje svoje.   

Balkanac nije muškarac, on je mužjak.

Na voli školu, ali bi poginuo za jezik.

Nosi markiranu trenirku iako je dustabanlija koji nikada u životu nije šutnuo loptu. Nekada su mu slagali, a sad se on pijano drži toga da je bolji i vrjednijih od drugih. No comment.

Od užurbanosti Hanoja i Ho Ši Mina do rižinih terasa Ha Ginga i džungli sjevera, putovali ste svim prijevoznim sredstvima. Čime biste opet rado putovali i koje mjesto biste rado ponovno posjetili?

Sigurno taj „sleeping bus“, fenomenalni autobus s ležećim kabinama koji nas je vozio prema jugu te zemlje. A kabina je dovoljno prostrana da se može komotno smjestiti i mojih stotinu i nešto kila i stotinu i 96 centimetara. Blagi, spori pokret, satima, a ispred tebe defilira taj drugi, nepoznati svijet, daleka Azija.

A za ovo drugo, možda delta Mekonga, je bilo prevruće u tom momentu preko 40 stupnjeva. 

Iako djeluje da je to mlada zemlja s osobitom povijesti, utjecaj Amerikanaca osjetljiv je kako na filmu, tako i u svim ostalim sferama. Liberalni kapitalizam polako i sigurno obavija i Vijetnam, ako ga usporedimo s državama nastalim raspadom Jugoslavije, koju svoju fazu je dosegao?

Ne bih se usudio porediti ta dva teritorija.

Kod nas se sve to, nažalost, pretvorilo u otimačinu, naciju, vjeru i mafijaške klanove. U Vijetnamu, a to je vidljivo, u „stvarnom“ životu, na ulici, država ostavlja polako tradicionalne savezniku Rusiju i Kinu i okreće se Americi i Japanu. Možemo samo i zamisliti sva ta previranja, mladost, brzinu i inteligenciju s kojom taj sposobni narod otkriva kapitalizam. Sa svim onim čega kod nas nema. S druge strane otkrijemo i tu tako azijsku, nazovimo to pomirenost, sa sudbinom. U Mai Chao, divnoj, zaboravljenoj dolini rižinih polja na granici s Laosom, krišom sam promatrao ljude koji rade na tim mističnim fosforescentnim poljima. Ta pomirenost je stara kao i ta zemlja. Konfucijevo učenje nalaze da se uvijek ispoštuje ta vertikala vlasti. Vlast je božanske prirode i samim tim poštujući vlast poštujemo i bogove. Nema tu mjesta pobuni. Naravno, pojednostavljujem, ali taj smireni, vijetnamski, težak je baš proizvod toga. 

Ove godine na Bookstan prijevode svojih knjiga predstavlja nekoliko istaknutih autora i autorica iz Francuske. Pak, frankofona književnost je puno veća od sam Francuske, a do nas stigne tek mali dio toga da se prevede. Kakve nove glasove primjećujete, kakav izbor za prijevod biste rado voljeli vidjeti u policama naših knjižara?

Kad smo već kod prijevoda moram spomenuti. Prije par godina sam počeo, a sad ću konačno, konačno  to i nastaviti, prevoditi  suvremenu bosanskohercegovačku poeziju na francuski. Nazvao sam to Jukebox Memories, po jedna pjesma od svakog/svake izabranog/e pjesnika/inje kao one singlice u džuboksima. Bez ikakvih antologijskih ambicija. Uvjeti su da se to meni dopadne i da autor prihvata da bude dio toga. Imam i izdavača, sigurno najbolji francuski za poeziju, Bruno Docey Editions, samo je trebalo čekati slobodno vrijeme da se vratim tome džuboksu. Za sada sam preveo Ahmeda Burića, Darka Cvijetića, Faruka Šehića, Milu Stojića, Tanju Stupar Trifunović… Iskoristim moj boravak u Sarajevu, da kompletiramo nas džuboks. Budemo vidjeli kako će to na kraju izgledati.

Možemo li znati što trenutno pišete, spremate li nešto? Ako ovo pitanje previše zadire, onda nam radije recite što čitate ovih dana da biste i nama preporučili?
Velika i duga turneja je za ovim moji novim romanom, Guerre et Pluie, koji je zimus izašao kod Gallimarda. Ne ostavlja ni zrno vremena za pisanje ili nešto drugo. Te turneje su neodvojiv dio svega ovoga oko knjige. Govorim o nekih četrdesetak datuma u četiri mjeseca. Pristojno plaćeno, moraš biti stalno raspoložen i zdrav, stalno na 100% „pour amuser la bourgeoisie“, kako je to definiram. To treba shvatiti tako. Nije to nikakva reklama, prodaja ovo ono. Jednostavno ideš po festivalima, radijima, televizijama i pričaš o svojoj knjizi. Ima i gorih načina da se zaradi komad kruha. Treba samo da te zovu, ali to je već druga priča. Inače na Bookstanu ću predstaviti francuskog književnika Hervé Le Tellier, i njegov bestseler L'Anomalie, koji je preveden i na nas jezik. Odličan, duhovit, virtuozno napisan roman. Dovoljno. 

Je li uvijek nosite vaš vjerni Moleskine notes za bilješke i crteže?

Samo na daleka i duga putovanja.

Pitanje za kraj: sretnete li nekada na ulicama lice Kralja majmuna koje vas podsjeti na Vijetnam ili na europskim ulicama možemo nabasati samo na majmune?

Ovdje kod nas u Bruxellesu je čitav zoološki vrt. Moja generacija opet prisustvuje kraju nečega. Ovoga liberalnog kapitalizma. Ja ponekad u sali kažem: promijenili smo kraj komunizma za sumrak kapitalizma. Zato i treba dok se još može putovati.

Što dalje i što dulje ako je moguće. Ako niste učili, putujte. Nema nam druge. Sve dok se stvarno ne dokaže da ima života poslije smrti.