Prizori iz bračnog života

Tahar Ben Jelloun, Ljubavnici Casablanke, s francuskog prevela Tea Mijan.

PIŠE: Ivana Golijanin

Ljubavnici Casablanke je roman koji možemo čitati kao hroniku jednog odnosa – s njegovim usponima i padovima, dilemama, emocijama i tjelesnim ekstazama, a koji osim iscrpne društvene slike prošlosti i sadašnjosti, portretira brak u svojoj punini i sve kompromise na koje pristajemo ili ih sami stvaramo u takvoj zajednici. Tahar Ben Jelloun pokazuje da su društvena uređenja i kulturne navike promjenjive kategorije, ali da emocije i žudnja zauvijek ostaju dio koji nas vodi kroz naše živote.

Zahvaljujući prevodu Tee Mijan za izdavačku kuću Buybook, domaće čitateljstvo ima priliku upoznati se sa posljednjim romanom jednog od najznačajnijih marokanskih književnika Tahara Ben Jellouna, koji od 1970-ih živi u Francuskoj i piše na francuskom jeziku. Roman Ljubavnici Casablanke fokusiran je na intimno iskustvo preljube, te se kroz tu temu problematiziraju savremeni i tradicionalni tokovi marokanskog društva, akcentirajući u prvom redu emancipaciju marokanskih žena koje su iznova otkrile slobodu, svoje tijelo i sebe. 

U romanu, kroz sedam poglavlja, pratimo priču pedijatra Nabila i farmaceutkinje Lamije – od njihovog upoznavanja, prvog sastanka, braka, preljube, razvoda i onoga što je došlo nakon. Živjeli su u Casablanki, u vili na uzvisini Anfe, u buržoaskoj stambenoj četvrti. Život ih je mazio, voljeli su svoje poslove, čitali, putovali i u braku dobili dvoje djece, a jedno čak i usvojili. Bili smo na brodu koji je plovio mirnom, prijatnom rijekom, bez iznenađenja. Oblaci su se pojavili nakon desete godišnjice braka, u trenutku kada se Lamija zaljubila u Danijela, ženskaroša na lošem glasu. 

Ljubavnici Casablanke tako postaju bračna drama ispresijecana flashbackovima koji nam dodatno pojašnjavaju prirodu odnosa Lamije i Nabila, a istovremeno uspijevaju približiti život visokopozicionirane marokanske srednje klase. T.B. Jelloun Casablanku predstavlja kao grad koji želi biti moderan, ali se ne može oduprijeti snazi tradicije koja je i dalje duboko ukorijenjena u društvo i sve njegove dijelove. 

Predstavljene tenzije tih dihotomija su možda i najuspjelija mjesta romana koji pred nas donosi prizore iz (marokanskog) bračnog života. Kroz poglavlja u kojima je Lamija  pripovjedačica se može sagledati rast i promjena u životu žene/a u današnjem Maroku. Ona ponosno ističe da se, zahvaljujući svom poslu i svojim ambicijama, profilirala kao osoba koja nije ni kći, ni supruga. Njena se savremenost ogledala u činjenici da je bila priznata kao pojedinac. Uprkos tome, nju je preljub duboko odredio jer se ta sloboda pokazala kao uvjetovana sve do trenutka dok nije izašla iz svoje uloge besprijekorne majke i supruge. Slobodi, omeđenoj predrasudama i licemjerjem, Tahar B. Jelloun posvećuje značajan dio romana, pokazujući teškoću života između dva svijeta, dvije kulture, dva jezika, i dvije tradicije. Suprotstavljene supružničke fokalizatorske tačke nam istovremeno pokazuju različite stavove marokanskog društva po pitanju uloge muškarca i žene u zajednici. Semantika romana je obilježena i tom sugestivnom metaforom grada Casablanke, čije nas dinamika i kontradiktornosti podsjećaju na prirodu partnerskog odnosa Lamije i Nabila.

Tu se analogije ne iscrpljuju jer su Ljubavnici Casablanke povezani sa televizijskim serijalom „Prizori iz bračnog života“ (1973) Ingmara Bergmana  ̶  koji Lamija i Nabil gledaju u periodu velike zaljubljenosti  ̶  a u kojem su par Marianne i Johan također predstavnici više srednje klase sa krizom u braku, što u cjelini predstavlja propitivanje onoga što se krije iza konvencionalnosti braka i društvenog života supružnika. Kao i kod Bergmana, i u Ljubavnicima svjedočimo supružničkim ispadima, rasponima različitih emocija i promjeni dinamike moći u braku.

Pred nama nije tendenciozno napisan roman, premda mi je u ponovljenom čitanju zasmetalo nekada nametljivo insistiranje na Lamijnoj pasivnosti, Nabilovoj mizoginiji, ili različitim religijskim digresijama. Dojam je, čitajući Ljubavnike, da pisac nije želio da se odrekne svih instanci koje su oblikovale, kako njih dvoje tako i promjene grada i onih koji u njemu živjeli i žive, ali da bi mu se eventualno moglo zamjeriti negdje i previše skretanja pažnje na njih. 

Kako bilo, Ljubavnici Casablanke osim iscrpne društvene slike prošlosti i sadašnjosti, roman je koji portretira brak u svojoj punini i sve kompromise na koje pristajemo ili ih sami stvaramo u takvoj zajednici. Tahar Ben Jelloun pokazuje da su društvena uređenja i kulturne navike promjenjive kategorije, ali da emocije i žudnja zauvijek ostaju dio koji nas vodi kroz naše živote. Roman možemo čitati kao hroniku jednog odnosa – s njegovim usponima i padovima, dilemama, emocijama i tjelesnim ekstazama. Dosta široko zamišljen, oslanjajući se na brojne kulturne i intertekstualne reference, u njemu se mogu iščitati univerzalnosti kojima će autor svojom dokazanom vještinom pripovijedanja sasvim sigurno uspjeti doprijeti i do najšireg čitateljstva.