Priča "Krstivojeva ženidba" iz knjige "Dodir časne sestre" Gojka Berića

Ponekad na lapadskoj šetnici sretnem Krstivoja. I jutros je, kao obično, držao mršavu sijedu staricu ispod ruke. Išli su sporo, oborenog pogleda. Proljetno jutro je bilo svježe, jedan žuti pas uličar protrčao je pored nas, cvrkut ptica je dopirao iz tišine koja je polako nestajala. Krstivoje je izvodio majku u šetnju kad god je mogao, a lapadska šetnica je bila najbolje mjesto za to. Njih dvoje su živjeli sami u obližnjoj obiteljskoj kući s malom željeznom kapijom i vrtom prepunim mačaka, žutih, sivih i crnih.

Krstivoje Jovanović je bio profesor engleskog jezika i radio kao prevoditelj u Mediteranu, jednoj od najpoznatijih turističkih agencija na Jadranu. Ponekad bih ga sreo samog. Uvijek je išao oborene glave, s muštiklom i zapaljenom cigaretom u lijevoj ruci, zamišljen i tih, kao da je osjećao nelagodu što zauzima nečije mjesto pod dubrovačkim suncem.

“A kako si ti, Gojko?”, upitao bi me pošto bi za sebe rekao da je dobro.

Kad mu je majka umrla, Krstivoje je ostao sam. Imao je oko četrdeset godina, ali nije bilo dokaza da je ikada spavao s nekom ženom. “Krstivoje, kad ćeš se ženiti?”, podbadale bi ga službenice s kojim je radio. Ako bi bilo ljeto, Krstivoje bi odgovorio: “Možda najesen, kad prođu ove vrućine.” Prošla bi jesen i došla zima, a Krstivoje bi pakosnim znatiželjnicima udovoljavao govoreći: “Moguće na proljeće.” Ponekad bi išao u društvu jedne stasite, suhonjave Crnogorke, kurirke u lokalnom ugostiteljskom poduzeću. Išao je korak ispred nje, kao da mu nije bilo drago što ga vide sa ženom koja ni po čemu nije bila zanimljiva. Navodno su ih viđali kako ujutro izlaze zajedno iz njegove kuće.

Dobro građen, Krstivoje je bio blage, privlačne pojave. Imao je razbarušenu plavu kosu i plave oči. Nije zalazio u kafiće i betule, a kad bi ga društvo po isteku posla u agenciji pozvalo na piće, pravdao se da mora ići nahraniti mačke.

“Krstivoje, kad umrem nemoj zaboravit mačke”, govorila mu je mati. “Imam ih dvanaest u vrtu i svakoj znam ime.”

Bila je nedjelja kad je Krstivoje ustao i pošao u vrt. Zatekao je grozan prizor: svih deset mačaka i dva mačka ležali su razmješteni po vrtu, nepomični kao usnuli. Neko ih je otrovao. Neko kome Krstivoje nije učinio nikakvo zlo. Jer Krstivoje nije u životu nikoga ni krivo pogledao, a kamoli da ga je nekim gestom uvrijedio.

Ušao je u kuću i počeo plakati. Imao je barem te mačke koje su ga ispraćale i dočekivale zaskakujući mu oko nogu. Sada više neće imati ni njih. Zapalio je cigaretu i sav potresen hodao po kući.

Iako je bila nedjelja, Krstivoje je otišao u SUP da prijavi slučaj.

“Na koga sumnjate?”, upitao ga je dežurni inspektor.

“Ni na koga”, rekao je Krstivoje.

“Ni ja”, mrzovoljno je rekao inspektor. “Maloprije sam poslao ekipu na uviđaj, dvoje ljudi je poginulo u saobraćajnom udesu u Rijeci dubrovačkoj. A ti mene zajebavaš sa svojim mačkama. A kakvo je to ime: Krstivoje?”

Krstivoje je šutio.

Kad se vratio kući, još jednom je pogledom prešao preko cijelog vrta. Njegove mačke su nepomično ležale, svaka na mjestu gdje se posljednji put protegla. Ušao je u kuhinju i vratio se s lopatom i kantom rastvorenog kreča. U vrtu je rasla velika smokva i tri stabla narandže. Krstivoje je iskopao četiri rupe uz samu ogradu i u svaku nježno položio po tri mačke, a onda ih pažljivo polio bijelom tekućinom i zatrpao zemljom i opalim lišćem. Potom se dlanovima naslonio na držak lopate i zurio u svježe groblje svojih mačaka.

Dan je bio vedar, puhao je povjetarac i jesenje lišće je treperilo na stablima i bešumno padalo na zemlju.

U susjedstvu je lajao pas.

Krstivoje je volio svoj posao. Smatrali su ga za najboljeg prevodioca u agenciji, ali je nakon gubitka majke i svojih mačaka i na poslu postao potišten. A turizam je profesija veselih ljudi, zaduženih da relaksiraju svoje goste, koji su unaprijed platili tu uslugu. Kurirka s kojom su ga viđali udala se za nekog taksistu u Trebinju, a Krstivoje je govorio da s njom nije imao ništa i da mu je samo održavala stan i ponekad skuhala neko jelo. Uveče se nerado vraćao kući, pa je vrijeme počeo trošiti sjedeći u kavani Pod platanima. Popio bi pivo‑dva i tupo gledao kroz veliki prozor. Osjećao se dah dolazeće zime, depresivnih dana koji smjenjuju ubrzani ritam ljeta.

Ali Krstivoje se nije predavao sudbini. Odlučio je da učini nešto za sebe, ali nije znao šta. Da možda pokuša biti ono što on zapravo nije i kakvog ga niko nije poznavao? Počeo je odlaziti u restoran Casablanca u Gružu, gdje ga niko nije poznavao. Krajem šezdesetih otvorio ga je, zajedno s bogatom suprugom iz Liverpoola, kapetan Zuanić, koji je godinama plovio na brodovima pod engleskom zastavom. Nazvali su ga po čuvenom filmu s Humphreyjem Bogartom i Ingrid Bergman u glavnim ulogama. Našli su dobre kuhare i vješte konobare, doveli jednog barskog klaviristu iz Sarajeva i restoran je ubrzo postao omiljeno svratište mornara, lokalnih prostitutki i švercera viskija i američkih cigareta. Krstivoje se počeo osjećati ugodno u atmosferi punoj alkohola, duhanskog dima i grubosti. Pa i otac mu je bio pomorac. Plovio je na jednom teretnom brodu koji je u velikom nevremenu potonuo zajedno sa svim članovima posade. Krstivoju je tada bilo sedam godina.

U Casablanki su često izbijale tuče među pijanim mornarima. Krstivoje bi ponekad poželio da se i sam umiješa, ali nije nalazio razloga za to. Obično bi sjedio s Lejlom, najatraktivnijom među lučkim prostitutkama, pa je izgledalo kao da je on njen makro. Krstivoju je to imponovalo, a zapravo mu je jedino ona pridavala pažnju, znajući da je Krstivoje stranac u tom opasnom društvu. Jednom je na posao došao s modricama ispod očiju.

“Što ti se to, Krstivoje, desilo, da nisi negdje pao?”, pitali su ga u uredu.

“Sinoć sam se u onom restoranu u Gružu potukao s dvojicom grčkih mornara jer su bili nepristojni prema mojoj dami. Sredio sam ih obojicu. A nisu ni oni mene milovali”, odgovorio je Krstivoje.

“Krstivoje, hoćeš li me častiti, gladna sam?”, upitala ga je jedne večeri Lejla dok su zajedno sjedili za stolom i posmatrali pripite, bučne i agresivne mornare. Naručila je biftek s pomfritom i salatu. Kurve uvijek uzimaju najbolja jela.

“Krstivoje, uzmi i ti nešto”, rekla je Lejla.

“Nisam gladan, uzeću pivo”, rekao je Krstivoje.

Nakon nekog vremena njihovom stolu je prišao mlad, snažan Irac. Nije ni pogledao Krstivoja, šapnuo je nešto Lejli i ona je odmah ustala.

“Krstivoje, plati ovo”, rekla je, poljubila ga u čelo i otišla s Ircem. Kad je došao kući, otvorio je riblju konzervu, popio čašu piva i zaspao.

Česti odlasci u Gruž, koji je kao i svaka luka imao svoju Casablanku, i druženje s Lejlom učinili su Krstivoja drugačijim. Sada se budio siguran u sebe – neće više Krstivoja niko zajebavati.

Jednom smo se našli u kafiću Galeb i Krstivoje mi je ispričao dobru priču. Hvalio mi se kako lovi dobre ženske, ali ne po svaku cijenu. Smetalo mu je ponašanje njegovih mladih kolegica iz agencije. Nosile su strogo mini suknje, a ako bi sjedile prekoputa Krstivoja, raširile bi svoje duge noge kako bi im se vidjele gaćice. Ali Krstivoje je uspješno odolijevao takvim iskušenjima. Uvijek je imao na umu upozorenje direktora agencije, mladog, debeljuškastog i sposobnog tehnomenadžera: “Krstivoje, znam da si jebač na glasu. I ja volim pičku, ali upamti jedno – ne želim ljubavne veze između mog osoblja!” Nikada ranije nisam čuo Krstivoja da govori o takvim stvarima. Znao sam da je sve to izmislio. Ali nije se dao zaustaviti. “Ja nosim farmerke na poslu, ali nikad ne sjedim raširenih nogu, iako imam velika muda i imam šta da pokažem”, rekao je poklopivši ih svojom velikom šakom. “Krstivoje ne jebe svašta. Meni je mati govorila: ‘Krstivoje, sine, nemoj imati posla sa svakakvim ženama. Možeš uhvatiti kakvu zarazu.’ I doktor Job mi je rekao: ‘Krstivoje, obuzdaj svoje seksualne strasti i ne uvlači ga u svaku rupu. Grad je pun ženskih boleština. Ima i side, samo se o tome šuti. Nađi neku pametnu curu i gruhaj nju.’ Ali ja gruham svaku dobru žensku.”

Tako je Krstivoje postao ono što zapravo nije bio i zabavljao je društvo svojim izmišljenim pričama.

Posljednji put smo se sreli na istoj šetnici. Bili smo sami, nas dvojica i žuti pas koji je trčkarao tamo‑amo. Zaustavio se kod nas i posmatrao nas nekoliko trenutaka. Nismo mu ukazali očekivanu pažnju i otrčao je dalje. Oblačno nebo i tišina kasne jeseni izazivali su u meni blagi nemir. Po okolnim vrtovima dozrijevale su narandže.

“Nedjeljom nisam dobro”, rekao je Krstivoje. “Bila je nedjelja kad mi se otac utopio. I mati mi je umrla u nedjelju. Jutro je bilo slično ovom. Skuhao sam kavu i čekao da se mati pojavi. A ona je ležala mrtva u svojoj sobi. Bila je nedjelja i kad sam ostao bez svojih mačaka.”

“Još uvijek si sam?”

“Družim se s kurvama”, rekao je Krstivoje i produžio u suprotnom pravcu od mene.

Žuti pas je otrčao za njim.

Nekoliko dana kasnije u lokalnim novinama osvanula je vijest pod naslovom: “Krstivoje Jovanović, prevoditelj u agenciji Mediteran, nađen mrtav u vrtu svoje kuće”.