Preporuka za čitanje: "Vidimo se u augustu"

Gabriel García Márquez, Vidimo se u augustu, sa španskog prevela Sanela Sofić.

PIŠE: Zejneba Hajdarević

Vidimo se u augustu − nedovoljan da se nazove novelom, a još manje gotovim romanom – funkcioniše kao epizodična skica ljubavnih iskustava glavne junakinje, a koja ipak govore o pogubnoj cijeni otetih godina, ali i fatamorganičnim žudnjama pred raljama svojekakvih beštija svakodnevnice.

U činu izdaje Rodriga i Gonzala Garcíje Barche, a zarad užitka njegovih čitalaca, kako to u predgovoru napominju sinovi slavnog kolumbijskog nobelovca, posthumno je objavljen posljednji spisateljski rad Gabriela Garcíje Márqueza Vidimo se u augustu, unatoč njegovoj želji da se rukopis uništi. Potvrda je to one slavne krilatice da dakako rukopisi ne gore pa je tako pred nama, deset godina nakon piščeve smrti (i na savjest njegovih sinova), predstavljena jedna mikroskopska priča krhkih i (bez)opasnih veza. Njen sadržaj – nedovoljan  da se nazove novelom, a još manje gotovim romanom – funkcioniše kao epizodična skica ljubavnih iskustava glavne junakinje, a koja ipak govore o pogubnoj cijeni otetih godina, ali i fatamorganičnim žudnjama pred raljama svojekakvih beštija svakodnevnice. Ima tu i blagog nagovještaja o usamljenosti, slomu životnih perspektiva, o tijelu i želji za dodirom; potom nešto značajnije, o onoj krajnjoj gorko-slatkoj pošasti – nostalgiji (odisejevske vrste) – patnji uzrokovanoj neznanjem i nezadovoljenom željom za povratkom nekom ili nečemu. Pa opet, sve se to ogleda  kao stvaralačko „možda“. Za takav narativni svijet, nije rđava sama stvar od koje je načinjen, već način njenog izricanja. 

Anu Magdalenu Bach, na pragu pedesetih krasi sve što ostvarenu ženu njenih godina može krasiti: zrela ljepota, šarm, uspješna karijera i još uspješniji brak s muškarcem, dirigentom orkestra kojeg je voljela i, koji je volio nju. No, svakog 16. augusta, ponavljajući svoje jednodnevno ritualno putovanje na Karipske otoke, kako bi položila buket svježih gladiola na majčin grob, upušta se u niz nestašnih i upotpunjujućih seksualnih eskapada. Eros i tanatos su tu, međutim, posredovani dvostruko. Ona pršti od ženstvenosti i vitalizma, dok se ujedno koprca u krivnji i ranjivosti. Nevjera Ane Magdalene nije psihološki složeno zadovoljavanje apetita: recidiv nekog prvobitnog grijeha, niti je tu riječ o moralnom relativizmu. Baš naprotiv, ukoliko čitatelji dijele sličan svjetonazor, tu ima nečeg od one, svakom svojstvene, individualne raspolućenosti pred izazovima nepoznatog: zavodljivog i neizbježno tragičnog prelaska mjere i harmonije. Jutrom kada, u odsustvu ljubavnika, pronađe tek neki trag (novčanicu od dvadeset dolara u ljubavnom romanu), onda prokletstvo zaživi i zgrožena svjesnost prelaska mjere poprima svoj mučenički oblik kazne, a koji opet, što vrijeme prolazi, postaje bezbolno sjećanje i, pri tome, više nego važan dokaz šta to znači biti živ. 

Do takve zrnom nagoviještene ljepote se, u ovim posljednjim Márquezovim zapisima, valja probijati polahko. Tik prije nego što pomućena od riječi i njihovog nespretnog ukrštenja popusti pažnja uma, otkriva se ona slika svijeta u kojoj je glavna junakinja bijegom od dodijeljene uloge opijeno sebi produžavala život.