Preporuka za čitanje: "Filozofske priče"

Predrag Finci, Filozofske priče

PIŠE: Emilija Vučićević

Ja ovdje pripovijedam, u priče pretvaram ideje, vezem eseje, u njima pričam različite priče, duge i kratke, neke vesele, neke teške, lagane i ozbiljne, neke jednostavne, neke složene, često međusobno nepovezane, kako mi koja dođe, jedna drugu sustiže, kao što to bude u razgovorima prijatelja koje vežu zajedničke teme i interesi, a svaki bi da svoje kaže, svaki žuri svoju priču da ispriča, jedna priča drugu sustiže.

Predrag Finci filozofira pišući i piše filozofirajući, i – ne namerava da prestane. U najnovijoj knjizi, Filozofske priče, nižu se ispovedno-reflektivni, sentimentalni, didaktički, esejistički i u nanosima narativni tekstovi, tematski uokvireni u osam celina, koje sugerišu govor o univerzalnim temama, govor O: esejima i pričama, istini i savršenstvu, biografijama filozofa, filozofijama prakse, sceni i sudbini, traženju vlastitog, i O tamnim događajima.

Najčešće počinjući od svakodnevnog događaja, ili – preciznije – sećanja na događaje i ljude, Fincijeve priče sa anegdotskog sklizavaju u poučno, prepričavajući, podučavajući i podsećajući na ideje niza filozofa zapadnoevropskog kanona: od Sokrata, Platona, Diogena, Heraklita, do Spinoze, Hegela, Huserla (Husserl), Hajdegera (Heidegger), Ničea (Nietzsche), te Hjuma (Hume) i Vebera (Weber). Među poznata imena uvodi i filozofe-taksiste, te narativno dovršenije junake i junakinje, poput Ilije, Spasoja Ćuluzana, tete Sare, Stane, Harisa Skeptika, obućara Koče, Mata i drugih. Osim u kontekstu kanonske, akademske ali i svakodnevne filozofije, Fincijeva autofiktivna (i otvoreno – autobiografska) narativna instanca uspostavlja se i kao spisateljska. Naime, pisac-filozof je dobivao uvijek dobre ocjene iz pismenih zadaća, pisao filmske kritike, i potajno pisao pjesme, koje se takođe, u više navrata, prepliću sa narativnim odlomcima. Finci se postavlja i kao svoj vlastiti kritičar i receptor svog djela, ali i junak tuđih priča (o kome su pisali Jergović, Džamonja, Drndić, Mehmedinović i drugi). Filozofske priče su, dakle, knjiga o svemu, ali ponajčešće: o Finciju.

Smena didaktičkih, introspektivnih fragmenata i anegdotskih, aforističnih narativnih epizoda održava dinamiku, pri čemu je Fincijev jezik – bez obzira na kompleksnost tematike sa kojom se hvata ukoštac – jezik svakodnevice, komunikativan, obziran i obazriv, blizak govoru tradicionalnih usmenih pripovedača. Poput jezika, i narativne tehnike uglavnom su klasične, ne-eksperimentalne, osim u slučaju sedme priče prvog ciklusa (u kojoj je u dahu ispričano o hapsani, a u njoj nekoliko lica koja poznaju pisca). U tom smislu, Filozofske priče otvaraju se za svakoga ko želi da prođe malu istoriju filozofije kroz prizmu autora, ili da upozna autora kroz okno istorije evropske misli.

Osim kao filozof, pripovedač progovara i kao penzioner, suočavajući se, otvoreno i nesentimentalno, sa starošću. Na tom tragu, oseća se i distanca spram (naj)mlađe generacije, novih naraštaja, i mladih posvećenika elektronskih igračaka. Finci lamentuje nad nestankom dominacije i mjerodavnosti (autoriteta) razboritih argumenata u razgovoru ravnopravnih, te nepostojanjem onog Autoriteta koji će izvjesnost neke istine dokazati i potvrditi. Iako deluje da Filozofske priče ne komuniciraju sa mladom publikom, moguće je da se upravo tu – u pozivanju na polemiku – krije potencijal kritičke recepcije nove Fincijeve knjige.