"Podne s Marquezom", Gojko Berić

           Nikola je barmen u reprezentativnom hotelu Libertas. Inteligentan i snalažljiv Hercegovac, smislio je koktel kojeg je nazvao Bijesan konj i mlati bakšiš od stranih gostiju. Oni koji ga uveče počnu piti, zadugo se ne odmiču od šanka. „Đe si, prijatelju?“, pozdravio bi me kad bi me ugledao, ali mi nikad nije ponudio svoj barmenski specijalitet. Često bi me častio duplim viskijem, ali na njegov koktel nisam mogao računati. Znao je da ću ga, ako probam Bijesnog konja, propitivati kako ga spravlja, a želio je da to za mene ostane tajna.

          Ali, stvarno je bio dobar prijatelj. Kad god bi smatrao da se u hotelu događa nešto zanimljivo, telefonirao bi mi i rekao: „Dođi, ima za tebe dobrog materijala.“ Najčešće taj „materijal“ nije bio upotrebljiv, ali valjalo je probati.

          „Dođi“, rekao je, „u hotelu je neki čuveni pisac. Neki Marquez. Sinoć je popio tri moja koktela, bilo je oko njega desetak ljudi.“

          Bila je polovina siječnja 1979., danima je padala kiša praćena vjetrom i nije mi se izlazilo iz stana. Ali, ako je Marquz…Sa sobom sam ponio njegovu knjigu Sto godina samoće.

          „Što ćeš popiti?“ upitao me je Nikola.

          „Kako što ću, vidiš po kakvom sam kijametu došao.“

          „Vi novinari pijete samo viski. Ali samo ako je džabana“, nasmijao se.

          Uskoro se za šankom pojavio Božo Rafajlović, dopisnik Tanjuga iz Madrida. Upoznali smo se prošlog ljeta kad je boravio u Dubrovniku. Rekao mi je da u hotelu zasjeda UNESCOV-a Komisija za komunikacije i da je u njoj i Gabriel Garcia Marquez. Može li mi ugovoriti intervju s njim? Pokušaće, ali teško da će pristati. „On je ovdje jedan od najzaposlenijih ljudi…Sačekaj desetak minuta“, rekao je. Uskoro se vratio: „Pristao je ali samo na kraću izjavu. Naći ćemo se ovdje oko 12 sati.“ Kad sam prvi put pročitao Sto godina samoće – BIGZ-ovo džepno izdanje – nisam mogao ni pomisliti da ću nekoliko godina kasnije lično upoznati pisca kultne knjige latinoameričke književnosti.

          Nešto oko 12 sati pojavili su se zajedno Marquez i znatno viši Rafajlović. Marquez je bio u tamnoplavom sakou, svijetlim hlačama i u bijeloj košulji bez kravate. Nosim je kratke čizmice bordo boje, koje su njegova omiljena obuća. To je dakle taj kralj magičnog realizma – onizak rastom, s brčićima i gustom kuštravom crnom kosom. Prvi put se našao u Jugoslaviji. Lokalni fotograf, moj prijatelj, napravio je nekoliko snimaka i otišao.

          Čim smo sjeli na kanabe u uglu prostranog hola, Marquez mi je skrenuo pažnju da mogu računati na razgovor od najviše pola sata, te da će, kao i uvijek kad govori o književnosti, govoriti na španjolskom, a prevodiće amigo Božo Rafajlović. Želio je da odmah pređemo na stvar. „Da vidimo, dakle, šta vas interesuje? Da počnemo…“

          Naravno, interesovalo me je mnogo toga, ali za to nije bilo vremena. Međutim, čak i da sam samo popio kafu s Marquezom, to bi za mene bila velika stvar. Želio sam čuti kako pisac objašnjava svoju neobično veliku popularnost u svijetu, posebno u Evropi?

          Odgovarajući na moje pitanje, Marquez je naglasio da se popularnost njegovih knjiga u Evropi ne može odvojiti od popularnosti latinoameričke literature, od djela Borgesa, Cortazara ili Vargasa Liose…

          „Pitali ste me šta je uzrok toj popularnosti? Ja mislim da je latinoamerička književost popularna na evropskom kontinentu u prvom redu zbog svoje istinitosti. Istinitost te literature doseže do srca i zato je ona tako i popularna. Ali ipak, moram dodati da savremena latinoamerička književnost nije tako nova kao što to Evropi možda izgleda. Vodeće pisce Latinske Amerike Evropa je upoznala tek prije nekoliko godina. Međutim, mi smo počeli da pišemo i objavljujemo još prije dobrih dvadeset godina.

          Ono što nas je takođe učinilo poznatim i popularnim, to je kubanska revolucija. Dakle, da objasnim, mi smo radili odavno, pisali smo odavno, ali u Evropu nismo prodrli ranije zato što nije postojalo 'zvono' koje bi privuklo pažnju i omogućilo eho te naše književnosti. Bilo je potrebno da se dogodi revolucija na Kubi pa da se Evropa i svijet zainteresuju i za ostale činjenice zelenog kontinenta, koje su Evropljanima do tada bile daleke i nepoznate. Tako je, eto, otkrivena i latinoamerička književnost. Činjenica da nam je bio potreban taj istorijski događaj da bi postigli popularnost o kojoj danas govorimo, istovremeno je i zanimljiva i tragična. S druge strane, bilo je potrebno da se eho naše evropske popularnosti vrati do Latinske Amerike pa da čitaoci i u našim zemljama shvate da je riječ o velikim, poznatim i dobrim piscima.“

          Oprezno sam se približavao suštini stvari, podsjećajući Marqueza na jednu rečenicu iz njegovog romana Jesen patrijarha, koja glasi: 'Nije važno što vam se to danas ne čini uvjerljivim, dan prije ili kasnije biće istinito.'“

          „Mislim da bi ta rečenica mogla poslužiti kao moto cjelokupnog mog književnog postupka. Uzmite roman Sto godina samoće. Ja ne mislim da je to moja najznačajnija knjiga, ali u redu. Ona je svakako najviše prevođena i štampana u najviše tiraža. Ljudi su tu knjigu čitali u raznim dijelovima svijeta. Dobijao sam od njih pisma. I svima njima se činilo da čitaju istoriju svoje sopstvene obitelji. U tome je, mislim, stvar.“

          Sa sobom sam donio pozajmljeni stari kasetofon sa velikim mikrofonom. Tada nisam znao da je to najodvratnija stvar koju sam mogao učiniti. Marquez je prezirao tu spravu. Nije čak volio da gleda kako novinar zapisuje razgovor. Smatrao je da razgovor treba pamtiti i rekonstruisati, kao što on radi sa svojim idejama. Međutim, kao da mi je taj prokleti glomazni kasetofon oprostio u trenutku kad sam pokucao na vrata njegovog djetinjstva.

          „Dabome, o tome mogu dosta da vam pričam. Čini mi se da mogu da kažem da sve ono što sam doživio u djetinjstvu, otprilike do moje osme godine, da je sve to zapisano u mojim knjigama. Uvjeren sam da sam imao sretno i zadovoljno djetinjstvo. Svakako, patio sam kao i svako malo dijete, ali ipak imao sam pristup onome što mislim da je bila jedna stvarnost. Živio sam u jednom obiteljskom i društvenom krugu gdje su se mitovi preplitali sa realnošću, a predrasude miješale sa naukom. Moje djetinjstvo je bilo takvo. Takva je Latinska Amerika. To mi je dalo mogućnost da cijelu tu situaciju objasnim i opišem kao realnu. Mislim i vjerujem da je taj ambijent bio ono što je u meni probudilo potrebu da pišem i da se bavim literaturom. Zapravo, da pišem i pričam o realnosti.

          Djetinjstvo je za mene trajalo svega osam godina, jer je tad nastupila jedna totalna promjena u mom životu. Do svoje osme godine živio sam u kući mog djeda i bake, majčinih roditelja, gdje sam, u stvari, i doživio sve ono što opisujem u svojim knjigama. Smrću mog djeda i moje bake, koji su me njegovali i podizali, bio sam primoran da promijenim obiteljski krug i čini mi se da sam cijeli ostatak svoga života proveo nastojeći da objasnim i protumačim to moje prvo djetinjstvo. Zato i kažem da sam imao sretno i dobro djetinjstvo. Jer da nije bilo takvo, ne znam što bi onda iz svega toga proizašlo.“

          Otkrivam jednu po jednu tajnu Marquezovog stvaralaštva, i pitam ga kako dolazi do ideje za pisanje? Dobijam neočekivan odgovor – ni jedna njegova knjiga nema za osnovu nekakvu ideju.

          „Čak mislim da nemam mašte. Moj književni postupak kritičari kvalifikuju kao 'magični realizam'. Ja o tome, vjerujte, ne znam ništa. U stvari, osnova svih mojih knjiga je slika. Na primjer, u priči Ojarasco dajem sliku jednog djeteta koje je prinuđeno da sjedi u jednom ćošku, zato što su ga stariji uplašili rekavši mu da će duhovi svih mrtvih izaći ako se ono pomakne odatle. Čini mi se da sam ja, ustvari, prenio tu sliku vidjevši samog sebe uz takvu prijetnju. Polazeći od te slike, konstruisao sam cijelu priču. U romanu Pukovniku nema ko da piše polazna osnova opet je bila jedna slika. To je slika čovjeka kojeg sam jedanput kao malo dijete vidio na obali rijeke dok je čekao dolazak broda. Iz te davne slike koju nosim iz djetinjstva izgrađena je cijela knjiga. Roman Sto godina samoće zasnovan je na upamćenoj slici djeda koji vodi svog unuka da prvi put u životu vidi i dotakne led. U knjizi Jesen patrijarha slika je opet osnova svega, slika čovjeka koji se našao potpuno sam u prostoriji punoj krava. Ono što nazivano nesvjesnim, ima u literarnom stvaranju izuzetan značaj. U tom pogledu, slike imaju, barem za mene, posebnu moć i snagu da pokrenu i konstruišu. Što se mene tiče, mislim da nikad nisam stvarao na osnovu ideja. Ne volim da teoretišem, nego da pišem. Teoretisanje sam odbacio kao vlastitu intelektualnu nesposobnost i zato polazim od slike, koja me podstiče da vidim i sagledavam stvarnost.“

          Iako ateist i komunist, Marquez je i kao zreo čovjek vjerovao u razna čuda o kojima je slušao u djetinjstvu i utkao ih u svoje romane i priče. Tako je nastala i besmrtna književna povijest izmišljenog južnoameričkog sela Maconda i obitelji njegovog osnivača José Arcadia Buendie.

          Imao je četrdeset godina kad mu je, 1967., objavljen roman Sto godina samoće.

          Marquez me je preduhitrio pomenuvši drugu veliku ljubav svoga života: „Morate znati da ja sebe smatram koliko književnikom toliko i novinarom.“  O tome sam znao dosta i bilo mu je drago kad sam pomenuo neke važne činjenice iz njegove novinarske karijere koju je započeo prekinuvši studije prava u Bogoti. Rođen u siromašnoj obitelji koja je živjela u provinciji sjeverne Kolumbije, bio je izrazito ljevičarski orijentiran. Takve su bile i njegove reportaže i kolumne. Živio je teško i mijenjao listove i mjesta boravka. U jednom od njih živio je boemski na posljednjem katu jednog bordela. Nakon jedne političke reportaže, objavljene u listu El Espectador, morao je bježati iz Kolumbije, najprije u Rim, pa u Pariz, gdje živi u neimaštini, provodeći dane na, kako je govorio, „sveučilištu ulice“.

          „Otišao sam da bih našao mjesto gdje mogu nešto da učinim za Kolumbiju, a to je da pišem“, dodaje Marquez. „Više puta sam rekao da je život poput priče – nije važno koliko je dug, već koliko je dobar. Mislim da je Hemingwayeva Mačka na kiši najbolja ikad napisana kratka priča. Sreli smo se samo jednom, posve slučajno. Prepoznao sam ga iznenada kako korača bulevarom St. Michele u Parizu jednog kišnog dana u proljeće 1957. godine. Izgledao je tako živ među tezgama s knjigama da mi je i danas teško da zamislim kako su ga od smrti dijelile samo četiri godine. Njegovo zanatsko umijeće pisanja bilo je genijalno. A i Hemingway je, kao što znate, bio novinar.“

          Marquez je pogledao na sat. Stigao sam da ga još upitam šta danas misli o novinarstvu?

          „Nostalgičan sam prema mojoj novinarskoj mladosti. Ja sam ovdje veoma zauzet, nisam došao kao turista, već da radim. Pa ipak, mi razgovaramo evo već čitav sat. Mislim da to dovoljno govori o mom odnosu prema novinarstvu. Novinarstvom sam se bavio u teškom periodu moga života. Ono mi je pomoglo ne samo da mnogo putujem i mnogo vidim, već i da savladam težak zanat pisanja.“

          Zamolio sam ga da mi napiše posvetu na knjizi Sto godina samoće. Oklijevao je trenutak- dva i gledajući me u oči upitao: „Vidim da ste kupili moju knjigu, ali da li ste je i pročitali?“ „Naravno“, rekao sam. Marquez je uzeo knjigu i na jedinoj čistoj stranici napisao: „ Para Gojko, de sui amigo Gabriel“. (Za Gojka, od prijatelja Gabriela).

          Pozdravili smo se i zagrlili.

          Strpao sam kasetofon u torbu i krenuo ka velikom polukružnom šanku za kojim je moj prijatelj Nikola spravljao svog Bijesnog konja.