Obrazloženje za dodjelu Godišnje nagrade Drušva pisaca iz oblasti poezije, proze i esejistike Damiru Uzunoviću za roman

Nakon pročitanih i detaljno analiziranih tekstova koje su pristigli na Konkurs za Godišnju nagradu Društva pisaca BiH, u vrlo jakoj konkurenciji, članovi Žirija su odlučili da iz oblasti poezije, proze i esejistike nagradu dodijelimo Damiru Uzunoviću za roman pod nazivom Ja sam.

Obrazloženje za dodjelu nagrade iz oblasti poezije, proze i esejistike Damiru Uzunoviću za roman Ja sam

Sam naslov romana, podcrtavajući osobeni diskurs književnosti u odnosu na nauku i historiografiju, daje čitatelju mogućnost da ga na različite načine tumači i kao takav drži fragmentiranu fabulu (na oko 400 stranica), ispripovijedanu u tri djela, na okupu, sve do Epiloga kada je čitatelju, najzad, na jedan iznimno dopadljiv poetski način ponuđeno rješenje ovog zanimljivog koda.

Uzunović svoju priču, kako je rečeno, vodi kroz tri dijela, koja bi mogla funkcionisati i kao tri odvojene cjeline, ali bi im nedostajala ona estetizacija koju roman dobiva sa ucjelinjenjem ovih svojih poglavlja. Prvi dio je rezervisan za period ranog djetinjstva (Koreja), ispisanog nadahnutom upotrebom jezika i izuzetnim smislom za humor, drugi dio pokriva razdoblje mladalačkog sazrijevanja, upoznavanja sebe i svijeta oko sebe sa njegovim dobrim i lošim usudima, dok treći dio govori o očevoj smrti i životu u egzilu i povratku u Sarajevo.

U toj galeriji likova, sjajno portretisanih uz samo par rečenica, Uzunovićev svijet je iskonstruisan od kulturološkog do historijskog, od djetinjstva do zrelog doba u kome se redaju povijesni događaji i neposredna iskustva: od Sarajeva 60-tih godina do zemljotresa u Crnoj Gori 70-tih godina, od Gazimestana do rata u Sarajevu 1992. godine, nadalje, britka svjedočenja o ljubavima i prijateljima, porodici i putovanjima, o gradu Sarajevu i njegovim ulicama i mahalama, o vjeri i partiji, moru i planinama, o nacijama i nacionalizmu, o pisanju i čitanju itd.

Jedna od osnovnih tema romana je problem identiteta, odnosno, u skladu sa granicama i mogućnostima Uzunović propituje koliko čovjek, unutar različitih konteksta, kroz život može da se realizuje u odnosu na ono što je htio i u odnosu na ono što mu je ponuđeno mjestom i vremenom rođenja.

To je vrsta unutarnje dijalogizacije koja se dešava, kompoziciji gledano, između tri dijela romana i epiloga, odnosno Uzunovićevog naratora koji pokušava da ispriča priču kako bi proustovski rekonstruisao prošlost svoga ja nekada davno doživljenu u dobu od pet do dvadest i više godina. To je i neka vrsta samoprocjene, odnosno reprodukcija nepouzdanosti vlastite slike o sebi u odnosu na dojam koji njegov narator ostavlja na druge. Nijedno sjećanje nije autentičan nego kreativan čin, jer prošlost unutar sebe nema vrijednost emotivnog dok ne progovori iz pozicije onoga sada i ovdje. U pitanju je arhitektonska osobenost naspram sjećanja u kojem više ni narator ni pisac nisu aktivni akteri nego posmatrači vlastitog ja koje nužno postaje ono drugo, pri čemu subjektivnost sudionika u događajima biva zamijenjena objektivnošću posmatrača.

„I prije sam to primjećivao, da jezik sam odabire riječi koje hoće, stavlja ih u poente koje nisam kadar da sastavim i upućuje ih onima koji to od mene najmanje očekuju. I dan-danas bih se zakleo da ih ne izgovaram ja već neko drugi, neko umjesto mene. Kasnije se ispostavilo da drugih riječi i nije moglo biti.“(Uzunović, str. 333) Ove rečenice iz Uzunovićeve knjige možda ponajbolje oslikavaju stilsku i žanrovsku pripadnost njegovog romana. Uzunović piše jasnim, zavodljivim i osebujnim stilom da njegov način pripovijedanja „smiruje“ sve strašne i mučne teme koje svojom aktuelnošću dekonstruiraju svijet oko sebe. Kroz cijeli roman dominantno se čuje samo glas pripovjedača, tako da ispripovijedani svijet poprima neko tonsko jedinstvo u kome naratorska instanca ulijeva povjerenje onome ko je „čuje“ pa se skoro bez izuzetka odobrava sve što se kazuje. Dakle, smjer od pojavne stvarnosti i iskustva prema jeziku se u ovom romanu, u skladu sa konceptima moderne književnosti, okreće: jezik ovdje nije ono kroz šta se gleda (život likova, njihova stanja i osjećanja) nego postaje ono što se gleda. Na taj način se, putem uvjerljivo ostvarenog slobodnog neupravnog govora, logički motivirane determinacije karaktera priče, sjajne psihološke „detekcije“ u samo par poteza, precizno postavljenih filmičnih scena gdje svaka od njih skicira kompaktnu cjelinu obilježenu samom temom priče, distanca između čitaoca i likova romana svodi na najmanju moguću mjeru.

Žanrovski, priča se ostvaruje između „okoštalog“ žanra bildungsrormana, s jedne strane, i proznog oratorijuma sa galerijom ispripovijedanih likova, sa druge strane, odbijajući na taj način da se zatvori u klasičnu romanesknu formu. Uzunović svojim načinom pripovijedanja ilustrira koliko je važno za romanesknu prozu imati dobru poetsku imaginaciju, i do kojeg nivoa je moguće cjelinu pričati iz niza fragmenata, senzacija i poetskih slika. U njegovim sjajnim opisima nežive stvari s vremenom ožive, i tada se u najboljem smislu osjeti šta uopće u umjetnosti znači nadahnuće (npr. Uzunović, str. 42), a živ ljudi, usljed jasnih i preciznih analogija, mogu da postanu samo stvari (npr. Uzunović, str. 49).

To majstorstvo u jeziku i zavodljivost pripovijedanja, koje Uzunović pretpostavlja svom čitatelju, doprinosi jednom osobenom žanru – žanr roman knjiga, u kome bildungsroman biva obogaćen kulturološkom slikom putopisa, odnosno hronotopa njegovog dešavanja: Sarajeva i njegovih ulica, jadranskih obola itd. Autobiografsko da ili ne?, ovdje je to potpuno pogrešno pitanja (i samo zanimljivo na nivou trača). Koliko god da ovdje ima autobiografskog (a zasigurno ga ima), ono je vješto struktuirano pa kao takvo, od pojedinačnog ka opštem (kako to i treba da radi dobra književnost), postalo je reprezentativni obrazac života i portret jedne sarajevske porodice srednje klase bivše Jugoslavije.

Uzunovićev jezik, koji izbjegava bilo kakvu vrstu tabua, a da pri tome niti jednom ne uđe u zonu vurgalnosti, i njegovo posebno umijeće pripovijedanja koje je, između ostalog, naoružano znanjem o onome o čemu priča, i uobličeno u fascinaciju da stvari vidi u dvostrukom diskursu (međusobno prožimanje pogleda odraslih i pogleda djece, i međusobno prožimanje pojavne stvarnosti i mašte), čini ovaj roman vrlo neobičnim, u smjeru poetskog načela književnosti o kojem pisao Viktor Šklovski – učini stvari neobičnim da bi ih vidio. I najzad, žanrovske igre sa putopisom i bildungsromanom omogućili su Uzunoviću da u svom romanu ostvari jednu široku lepezu duhovnog pejsaža kulturnopovijesnog znanja o Sarajevu, njegovim stanovnicima i njihovim načinima života, jer samo roman koji donosi neki vid saznanja ostvaruje garanciju da možemo govoriti i o njegovom moralitetu.

Žiri: Edin Pobrić, predsjednik, Nenad Tanović, član. Jagoda Iličić, član

U Sarajevu, 9.3.2023. godine