Nekoliko pitanja za autoricu Eminu Žunu

Kako je nastajala knjiga i koliko dugo ste radili na njoj? 

Prva verzija romana je nastala prije nekoliko godina, a posljednja prošle godine, iako se zapravo te dvije verzije romana ne razlikuju mnogo. Proces pisanja je tekao prilično brzo – nekoliko mjeseci, no roman se ”u glavi” pisao puno duže pa se može reći da je zapravo početak pisanja i njegov kraj. Još u tinejdžerskom periodu koji je u mom slučaju trajao od polovine do kraja devedesetih, postavljala sam sebi pitanja prisutna u romanu: Šta bi bilo da nije bilo rata? Da li bih ja tada bila ista osoba i na šta bi se to sve odrazilo? Naravno, pitanja su prvo bilo lična, posljedica mojih trauma, stvari koje sam doživjela i vidjela, ali su poslije postala i nadlična, spekulativna i filozofična. Možemo se baviti tim pitanjima na različitim nivoima i krenuti od najmanjih događaja pa vidjeti kuda nas to može odvesti, ali kada u igru uvedemo rat, taj najveći mogući zamislivi događaj, prijelomni događaj u svim našim životima, odgovori su bezbrojni, a mogućnosti nesagledive. Ukratko, na romanu sam radila relativno kratko, ali je on nastajao veoma drugo.

Šta je za vas književnost?

Meni književnost predstavlja, najkraće i najpreciznije moguće rečeno, slobodu. Pruža mi utjehu, smisao, ljepotu, spoznaju, mudrost, zrelost, znanje, sreću… i sve to me oslobađa. Smatram da se kroz književnost dolazi do najpotpunijeg i najdubljeg znanja zato što svojom sinkretičnošću obuhvata i sve druge forme znanja i čini ih jasnijim. Kroz književnost se može učiti i o fizici i svemiru, i o religiji i matematici. Ovo govorim kako iz pozicije čitateljice tako i spisateljice. Najintimnije i najsmislenije momente u životu sam provela čitajući knjigu koja je imala moć da me uvuče, a neke od najsretnijih trenutaka u životu sam provela pišući. Ne razumijem pisce kojima je pisanje mučno jer meni nije nikad bilo. Naročito se radujem počecima – onda kada nešto tek nastaje i ima mogućnosti da se razvije u različitim pravcima.

Imate li književne uzore?

Naravno. Mnogi/e autori/ce u meni još izazivaju pravo dječje, fanovsko divljenje i ne bih željela da to ikada prestane. Najviše volim romanopisce koji mi nude, kako volim reći, ”sve”. A pod tim mislim na potpun literarni doživljaj – i na pripovjedačkom i na jezičkom/stilskom i na spoznajnom nivou priče. Volim autore koji se igraju formom i koriste različite postupke kao što arhitekti grade građevine od različitih elemenata. Ništa tu nije slučajno i sve je pažljivo smišljeno i izračunato da bi uleglo u cjelinu. Jedan od prvih uzora mi je bio Umberto Eco i sjećam se  s kakvim sam religioznim udivljenjem čitala predgovor ”Imenu ruže” u kojem je podijelio svoju ars poetiku,  konstruktivne principe koje je primjenjivao. I danas obožavam Margaret Atwood i Salmana Rushdieja. Može se reći da najviše cijenim one pisce koji su se jedno vrijeme nazivali postmodernističkim, iako je zapravo način na koji su pisali puno stariji i prisutan od samih začetaka romana kao književne vrste.

U kojim književnim formama se najbolje snalazite?

Pišem uglavnom prozu. Do sada sam pisala romane, kratke priče i dramske tekstove. Drame me najviše zabavljaju i obožavam ih pisati, iako je ta forma kod nas prilično nezahvalna jer samo mali broj drama dobije uprizorenje pa ne postoji motivacija za to. Moje su do sada izvođene samo kao radio drame. Kratke priče mi predstavljaju nešto veći zalogaj i u njima nastojim da ponudim uvijek drugačiju formu – da određenu ideju i sadržaj izrazim na način na koji nisam do tada. Međutim, kao spisateljici mi roman predstavlja najveći izazov i najviše ga cijenim i kao čitateljica. On zahtijeva najviše promišljanja i najviše rada, ali zato nudi i najveći čitalački užitak.

Da li trenutno pišete nešto novo?

Trenutno završavam svoj novi roman. Možda se čini da nastaje brzo nakon ovoga, ali je proces pisanja odavno započet. Prilično je drugačiji od ovoga, ali o njemu ćemo govoriti kada dođe vrijeme za njega. Pored proze, pišem i redovnu kolumnu. Zadnjih 15-ak godina imam stalne medijske angažmane. Iako taj vid pisanja ne smatram umjetnički vrijednim (ponekad se kolumne i približe tome), bitno mi je jer na taj način progovaram o stvarima koje me tište i koje zaslužuju reakciju, što me održava u ”tipkalačkoj“ formi.

Kako izgleda vaš proces pisanja?

Sam proces pisanja je početak kraja – prije toga tekst pišem i planiram u glavi. Onda to stavljam na papir pa nadograđujem i prerađujem. I to se dešava u različitim dijelovima dana – kako ideje dolaze. Nekad ih pišem na papiru koji nađem u blizini ili snimim na voice recorder – ako mi je nešto došlo „u hodu“. Kad već dođe do pisanja, to onda radim ujutro jer mi je tada glava najbistrija i najzadovoljnija sam rezultatom. Međutim, kada se rok približi ili me ”obuzme poriv”, mogu pisati bilo kada i bilo gdje.

Pratite li domaću književnu scenu – i šta pod njom podrazumijevate?

Sve koji pišu na našem jeziku. Iako se čini da se puno knjiga objavi na godišnjem nivou, malo je toga kvalitetnog i sve se može stići pročitati. Ja ipak ne čitam sve, ali mogu izdvojiti nekoliko odličnih autora/ica iz svih država koji/e su mi privukli/e pažnju jer pišu baš onako kako sam rekla da kao čitateljica najviše cijenim: nude mi literarne poslastice. To su Kristijan Novak, Svetlana Slapšak, Nihad Hasanović, Ivana Rogar, Lana Bastašić, Ervin Mujabašić... Ima ih još jer na našoj književnoj sceni zaista nastaje dobra književnost.

Šta trenutno čitate?

Trenutno čitam ”Heroj s hiljadu lica” Josepha Campela, jer mi to predstavlja ”lektiru” za rukopis na kojem radim. Ne radi se o književnosti u pravom smislu, ali se svakako radi o tekstu koji inspiriše književnost kao i mnoge druge stvari. Joseph Campbell je bio erudita, divan čovjek, inspirativan autor i profesor književnosti koji se zanimao za komparativnu mitologiju i Jungovu arhetipsku psihologiju. Djelo mu je odavno prevedeno na naš jezik, ali čini mi se da nikada nije postao široko poznat, iako je njegovo djelo u velikoj mjeri utjecalo na popularnu kulturu, a ideje se reflektirale u klasicima poput poput „Star Wars“ itd.

Izabrati jednu pjesmu, bilo kojeg pjesnika ili pjesnikinje.

Wislawa Szymborska: Upozorenja

Ne šaljite u kozmos zafrkante,
lijepo vam kažem.

Četrnaest mrtvih planeta,
nekoliko kometa, dvije zvijezde,
a već na putu do treće
zafrkanti će izgubiti humor.

Kozmos je takav kakav jest,
to znači savršen.
Zafrkanti mu to nikad neće oprostiti.

Ništa ih neće radovati:
vrijeme – jer je suviše iskonsko,
ljepota – jer nema mane,
ozbiljnost – jer ne da se okrenuti na šalu.
Svi će se diviti,
oni će zijevati.

Na putu do četvrte zvijezde
bit će još gore.
Kiseli osmijesi,
Poremećaji sna i ravnoteže,
glupi razgovori:
te gavran sa sirom u kljunu,
te muhe na portretu Presvijetloga Gospodara
ili majmun na kupanju
- no da, to je bio život.
Ograničeni.
Više vole četvrtak od beskonačnosti.
Primitivni.
Više vole krivu notu od glazbe sfera.
Najbolje se osjećaju u pukotinama između
prakse i teorije,
uzroka i posljedice,
ali ovdje nije zemlja i sve čvrsto naliježe.

Na tridesetoj planeti
(u pogledu pustinjskosti bez zamjerke)
čak će odbiti izići iz kabina,
a eto glava, a eto prst ih boli.

Takva neprilika i sramota.
Toliko novaca bačenih u kozmos.

Preveo: Zdravko Malić

Fotografija autorice: Dženat Dreković / Nomad