Nekoliko pitanja za autora Gorana Sarića

Kako je nastajala knjiga i koliko dugo ste radili na njoj?

Za razliku od većine mojih do sad objavljenih knjiga poezije – a imam ih ukupno osam – „Perina“ nije nastala kao rezultat nekog unaprijed određenog koncepta. Pjesme u njoj su se nekako kao spontano, po periodima, formirale u zasebne cikluse: o davnoj prošlosti, o pošasti terorizma... Ipak, mislim da „kičmu“ ove knjige tvore dva ciklusa mojih „prepjeva“sjajne dokumentarne proze nobelovke Svetlane Aleksijevič i veliki ciklus o šetnjama, to jest vježbama hodanja s protezom. Na tim su mi se hodnjama, naime, katkad znale desiti vrlo zanimljive stvari. Zato je „Perina“ nastajala nešto duže nego velika većina mojih ranijih naslova.

Šta je za vas književnost?

Pa, znate, nekako se tako zalomilo da je za mene književnost mnogo više od pisanja. Po struci sam profesor književnosti, pa je i to, na izvjestan način, odredilo moj život. Osim toga, u najtežim situacijama – rat, koji sam dobrim dijelom proveo u Konjicu, pa amputacija noge –  pisanje mi je mnogo pomoglo da, bez svjesne namjere, izbacim mnoge frustracije i strahove iz sebe i da u tim teškim okolnostima ostanem koliko-toliko „svoj“, to jest normalan.

Imate li književne uzore?

Ne, uzore ne. Ali ima mnogo pisaca, i savremenih i onih kojih više nema među nama, kojima se iskreno divim i koje veoma poštujem. A kojih, to Vam je kao da velikog gurmana upitate koje jelo najviše voli. Ovako ofrlje, što se kaže: „s pika“, navešću Vam imena Rablea, Homera, Šekspira... Pa Andrića, Crnjanskog, Markesa, Ljosu... U novije vrijeme rado čitam prozu Italijana Kurcio Malapartea. Od naših, tu su Miljenko Jergović, Bekim Serjanović, Darko Cvijetić, Elvedin Nezirović... Dragi pjesnici su mi, među ostalim, Enver Kazaz i Almin Kaplan.

U kojim književnim formama se najbolje snalazite?

Mada me mnogi smatraju prevashodno pjesnikom, bez lažne skromnosti smatram da sam i u prozi napisao neke, hajde da kažemo, solidne stvari. Tu prije svega mislim na dnevničku prozu: antiratnu, „Lijepo gore klasici marksizma“ i bolesnički dnevnik „Tri hefte do neba“. No, ni slučajno se ne odričem ni putopisne knjige „Rahat u Dokkumu“ i nedavno objavljene knjige priča „Isus na dovratku“.

Da li trenutno pišete nešto novo?

Poslije kraćeg zastoja, opet pišem kolumne, koje uglavnom objavljujem na sajtu Prometej.ba, ili na mom sajtu: goransaric.net To mi dođu kao neke male stilske vježbe, u kojima reagujem na aktuelna zbivanja koja mi se čine važnim. Jer, smatram da pisac ne smije biti gluh ni slijep na dešavanja oko sebe, naročito kad kola krenu nizbrdo. A trebam li Vas uvjeravati da se naša lijepa planeta već dugo „kotrlja na pogrešnu stranu“?

Kako izgleda vaš proces pisanja?

Najbitnije mi je da imam osnovnu ideju i kostur priče/pjesme. Ostalo dođe nekako samo od sebe. Često me tekst odvede sasvim neočekivanim putem, pa se i sâm docnije iznenadim onim što sam zapisao. To su najbolji tekstovi.

Pratite li domaću književnu scenu – i šta pod njom podrazumijevate?

Na to sam dobrim dijelom odgovorio kad sam naveo imena nekih od omiljenih pisaca. A domaću književnu scenu za mene čine svi koji pišu na istom, ili, ako baš insistirate - sličnom jeziku. Uostalom, neka ga svako zove kako hoće. Važno je da se razumijemo, pišemo i čitamo.

Šta trenutno čitate?

Trenutno čitam prevažnu, izvanrednu knjigu Slavka Goldsteina: „1941, godina koja se vraća“. Usuđujem se reći da bi tu knjigu svi trebali pročitati. U njoj se opis istorijskih zbivanja i literatura sreću na najbolji mogući način. Eh, kad bi ljudi, pa i narodi, išta učili od svojih grešaka...

Izabrati jednu pjesmu, bilo kojeg pjesnika ili pjesnikinje.

SUMATRA

Sad smo bezbrižni, laki i nežni.

Pomislimo: kako su tihi, snežni

vrhovi Urala.

Rastuži li nas kakav bledi lik,

što ga izgubismo jedno veče,

znamo da, negde, neki potok

mesto njega rumeno teče!

Po jedna ljubav, jutro, u tuđini,

dušu nam uvija, sve tešnje,

beskrajnim mirom plavih mora,

iz kojih crvene zrna korala,

kao, iz zavičaja, trešnje.

Probudimo se noću i smešimo, drago,

na Mesec sa zapetim lukom.

I milujemo daleka brda

i ledene gore, blago, rukom.

Miloš Crnjanski