Navigiranje kroz porodičnu traumu

Osvrt na roman Moji duhovi Gwendoline Riley

PIŠE: Sanita Delić

Autorica likovima vješto nudi prividni mir umjesto psihoterapije, a genezu porodičnog ponašanja u svakom poglavlju završava dijalektičkom negacijom bez sinteze – afirmacije problema nema, a time ni rješenja.

Dijaloška tišina, izbjegavanje susreta i potiskivanje traume samo su neke od tema kojima engleska autorica Gwendoline Riley uvodi čitalačku publiku u svoj šesti roman Moji duhovi. Zamršena mreža negativnih iskustava iz prošlosti obavija porodicu pripovjedačice Bridge, koja iz distancirane pozicije govori prvenstveno o svom disfunkcionalnom odnosu sa majkom. Mučno iskustvo nakon razvoda roditelja, Lee i Helen, ironično nazvanu Hen (eng. kokoš), približava nam kroz opisivanje narušenih porodičnih odnosa, obilježenih netolerancijom i nerazumijevanjem, koji na kraju dovode do konačnog razdvajanja i samo povremenih susreta. Umjesto da razbije zlokobni porodični obrazac, ovo razdvajanje ga perpetuira, ostavljajući za sobom nerješivo naslijeđe koje se manifestira u obliku trauma prošlosti, iliti „duhova“ koji proganjaju Bridge i njenu sestru Michelle.

Roman je podijeljen u pet cjelina. Prva od njih se bavi anegdotama njihovog oca koje je prepotentno, ali svečano, prepričavao svojim kćerkama kada bi s njim provodile vikende. U njihovim životima pojavljuje se kao bitna formativna figura koja je, kako pripovjedačica kaže, ostavljala sputavajući efekat, zapravo umrtvljujući efekat, bez obzira na svu količinu energije koju je imao. Naredne četiri cjeline fokusirane su na pomno isplanirane razgovore između Bridge i njene majke, koji se mahom odvijaju na daljinu, uglavnom za praznike. Ipak, glavni dio romana posvećen je rođendanskim susretima koji su prikazani na tragikomičan način. Sada već akademkinja u četrdesetim, pripovjedačica opisuje svoju majku kao arogantnu osobu koju nikad nije razumjela. Za nju kaže i da je često radila stvari radi drugih, slijedeći dobro utvrđene društvene norme – Voljela je pravila, kodekse i nepromjenjiva očekivanja. Tako je, još u djetinjstvu, Bridge naučila da njena majka želi samo pitanja na koja ima spremne odgovore, pa se i sva njihova daljnja korespondencija, naročito na rođendanskim večerama, zasnivala na istom principu. Ta ukočenost dok glume zajedničke interese urezivala je u njihov odnos nepremostive razlike, pa Bridge nikada ne dobija potpunu sliku o svojoj majci (i obratno). Kada nakon nekog vremena i ozbiljno narušenog zdravlja Helen želi promijeniti odnos sa kćerkom, započinje priču o teškom braku sa njenim ocem i stvarima koje ju je tjerao da radi. Međutim, Bridge skreće sa te bolne teme, šaljivo nastavljajući da dodaje na listu psihoterapeute koje bi njena majka trebalo da posjeti. Kasnije se ponosila što je uspjela zaobići taj razgovor svojom lukavom suzdržanošću.

Poigravajući se pažnjom čitalaca, autorica likovima vješto nudi prividni mir umjesto psihoterapije, a genezu porodičnog ponašanja u svakom poglavlju završava dijalektičkom negacijom bez sinteze – afirmacije problema nema, a time ni rješenja. Moji duhovi do samog kraja ostaju zagonetni, čak i nakon smrti Helen koja ne dobija priliku za finalnu ispovijest. Očekivani melodramatični svršetak ovog puta izostaje, a roman će samo ovlaš osvijetliti ono neizgovoreno – sve drugo ostaje čitalačkoj publici kao dobar materijal za promišljanje.