MILORAD PEJIĆ: Poezija je ljudska sloboda koju je nemoguće ugušiti

Rođen u Tuzli, Milorad Pejić desetljećima živi, radi i poeziju piše u Švedskoj. U ovom iscrpnom razgovoru pred vama, Pejić govori o nedavno objavljenoj knjizi Sve pjesme u izdanju Buybooka, u kojoj su sabrane sve njegove zbirke poezije, o tome zašto je poezija za njega uvijek imala centralno mjesto i egzistencijalno značenje i kako je izmještenost uticala na njegov život i pjesničko stvaralaštvo.

RAZGOVARALA: Ivana Golijanin

Sve pjesme su knjiga koja na jedno mjesto okuplja sve Vaše zbirke poezije – njih pet – objavljenih od osamedestih do danas. Kako ste se odlučili na sabrane, a ne izabrane pjesme?

To da je ova knjiga uopšte izašla u Buybooku, čista je slučajnost. Jeste, ističe život i plan o jednoj takvoj knjizi „sabranih djela“ postojao je otprije, ali nisam ni pomišljao da za nju tražim kakvog „eksternog“ izdavača. Namjera mi je bila da sakupim i objedinim svih pet knjiga koje sam napisao i jednostavno štampam jednog dana u jednoj „ujedinjenoj“ knjizi u Samizdatu (samizdat.nu), maloj izdavačkoj kućici koju smo, par prijatelja, pokrenuli prije desetak godina i u kojoj smo objavili do sada dvadesetak naslova, uglavnom „strane“ poezije iz naše „prevodilačke radionice“. Obzirom da bi se moj književni opus mogao lako upakovati u tri stotine stranica nije se činilo komplikovanim da idem sa nekim manjim tiražom za „vlastite potrebe“ (ili za posthumno) ali bez žurbe, za pet ili deset godina... Planovi su, kako pjesnik veli, da propadaju. Pretprošlog ljeta zadesio sam se nekim slučajem u Sarajevu i posjedio sa Semezdinom Mehmedinovićem, mojim starim drugom i prijateljem još iz djetinjstva sa kojim se nisam vidio više od trideset godina. Ja sam naime početkom rata 1992. odselio u Švedsku a on, nakon što je izdržao rat, živio u SAD više od dvadeset godina. Razlog našeg susreta nije bio „poslovne“ prirode, sreli smo se „'nako“ ali u neizbježnoj priči o književnosti i njegovom uredničkom angažmanu u Buybooku došlo je do pitanja o eventualnom štampanju knjige mojih izabranih pjesama. Lako smo se oko toga usaglasili i obećao sam mu prebaciti elektronski sve pjesme, svih pet objavljenih zbirki. Pomenuo sam međutim da se tu radi o otprilike dvije stotine pjesama i kao alternativu predložio da se objave u Buybooku u cjelini u jednoj jedinoj knjizi koju bismo i nazvali Sve pjesme. Na njemu je bilo da se odluči i on je odabrao ovu varijantu, koja je i meni sada, kada imam Sve pjesme u ruci puno draža... i punija.

Vaš pjesnički prvijenac Vaza za biljku krin (Svjetlost, Sarajevo, 1985.) je jako dobro prošao, nakon te knjige uslijedile su i druge, uvršteni ste i u antologiju Novijeg pjesništva Bosne i Hercegovine, koju je priredio pjesnik, antologičar i urednik Stevan Tontić. Kako danas, s vremenskim odmakom gledate na sve to? Na sebe kao pjesnika i na uopšte važnost poezije u Vašem životu?

Književnost za mene nije nikad bila „zanimanje“. Ne znam kako bih preživio sa u prosjeku pet „proizvedenih“ pjesama godišnje i isto toliko mojih vjernih čitalaca. Za mene je poezija međutim imala uvijek centralno mjesto i egzistencijalno značenje svih ovih godina bez obzira šta sam radio i kako sam živio. Lijep je osjećaj naći se u nekoj ozbiljnoj antologiji kao što je Tontićeva ali je meni još i tada bilo najvažnije i jasno da jedino kroz poeziju mogu da se precizno izrazim i s vremenom da zauzmem stav čak i u situacijama najdubljih frustracija. Bio sam uglavnom sâm i neprimjećen, ali to je bio moj vlastiti izbor. Pjesme su ionako bile neki tip raspravljanja sa samim sobom, čisto intimna stvar, ništa „na prodaju“. Ranije je u toj književnoj anonimnosti bilo nečeg buntovnog a danas, kad izgleda da ću Buybookovim izdanjem poduplati broj vjernih čitalaca na deset, vučem „poziv“ pjesnika kao teret koji ne smijem spustiti. S druge strane proces dugog nošenja i na kraju „porađanja“ svake pojedinačne pjesme za mene je još uvijek neka vrsta terapije koja se, svaki put kad pjesma upravo izlazi na svjetlo dana, završava poput onog starog, tradicionalnog liječenja puštanjem krvi: bol i mučnina ali i olakšanje.

Spomenuli ste anonimnost. Donosi li u poeziji autentičnost i sloboda nužno i određenu marginalnu poziciju?

U mom slučaju potvrđuje se ta hipoteza da sloboda i nepripadanje rezultira neminovno marginalizacijom, to je logičan odgovor i kazna sredine. Bio sam toga svjestan oduvijek ali nisam mogao da se prilagođavam književnoj eliti koja uspostavlja norme i pravila. Izabrao sam radije put sretnog gubitnika, pun rizika i razočarenja koji nagrađuje, ako ničim drugim, osjećajem da iako sam pao – nisam kapitulirao.

Ono što nam zbirka nudi jeste jedno Vaše seciranje stvarnosti, snova i sjećanja u malim slikama, pripovijedanje o različitim periodima života, različitim ljudima – umjetnicima i onima koji to nisu – o životu u izmještenosti, i tako dalje. Stihove odlikuje komunikativnost, preciznost jezičkog izraza u iznošenju misli ili slika. I to je prisutno kroz sve zbirke. Je li to rezultat Vašeg namjernog izbora ili ste naprosto pustili da Vas jezik „izabere“?

Nisam imao neke koncepte, modele, teorije ili strukture kojih bi se pri pisanju držao. Ne bih za to imao dovoljno discipline. Nisam stekao ni neko književno obrazovanje nego sam izgradio svoj stil instiktivno, po osjećaju. Ja sam u stvari samouk pjesnik koji nije pratio „književnu modu“ pa stoga, neobaviješten, nije potpadao ni pod kakve uticaje niti se ravnao prema književnim autoritetima. Sâm s jezikom. U jednoj pjesmi koja je nastala nakon posljednje objavljene knjige i koja stoga nije u Svim pjesmama (spada u pisma koja nisu poslana) podvukao sam definitivno ne samo književnu nego „opštu crtu“ u odnosu prema licemjernom svijetu, otišao u prijevremenu penziju i odselio iz civilizacije (univerzitetskog grada Lunda) u divljinu gdje danas u miru živim okružen crnim šumama. Ispisujem se iz ljudi! Humanije je biti zvijer /među zvijerima nego kostim sred sivih /kostima nadnešenih, kao nad šahovskom /partijom, nad kamarom prerano rođenih beba /što se, istrešene iz inkubatora, praćakaju poput /rakova prije ubacivanja u kotao s ključalom /vodom. /Bombarduj, bombarduj, monstrume, ubijaj česme, /groblja i bolnice, nemam više ništa s ljudima!/Raskidam i s tobom, druže prijatelju, profesore /slobode kojem jezik bijaše oštar kao udarna igla /a danas u tv-debatama dopuštaš da oko tvoje /riječi, kao ispred kamena u curlingu, metu i /glancaju da je navedu u tor uz najmekši mogući /sudar na ledu. /Raščistio sam s ljudima! Prošla su vremena/ pobune i otpora i ker će opet s džukelom spavati.

Šta mislite, jesu li konzistetnost i prepoznatljiv pjesnički glas i stil odlika dobre poezije? Može li se o svemu pisati na isti način ili je neophodno za nove teme razvijati i nove stilove, novi jezični alat?

Nisam o tome tako često ranije razmišljao ali sada kad je svih pet mojih zbirki „postrojeno“ u istu knjigu jasno je da se stil mijenjao. Posebno između prve i naredne četiri zbirke. To valjda dolazi sa iskustvom ili bolje rečeno starenjem. Alat (jezik) je ostao isti ali i na tom planu, kao i u svakom zanatu, dolazi vremenom do nekih novih rješenja i promjena u smislu upotrebe novih materijala i probanja novog dizajna. Vidljivo je, recimo, da je i vremenska distanca između prve i druge knjige puno veća nego li između ostalih koje su dolazile kasnije tako da bi ova teza o razvijanju novih stilova mogla biti korektna.

„Iskrao sam se iz zavičaja u prtljažniku (na način /nedužnog Vita Corleonea) noseći sa sobom jedino/maternji jezik“, stihovi su iz ove knjige. Vaša poezija je mahom ujezgrena u prostornosti iz koje se dalje raščlanjuju i druge teme. Egzil je za Brechta stanje u kome čovjek glasno govori, ali ga niko ne sluša i gdje pravi greške u jeziku, ali nema nikoga da ga ispravi. Kakav je Vaš odnos prema jeziku i kako nas maternji određuje, a kako onaj koji učimo daleko od domovine?

Drago mi je da pominjete Brechta. Tako se upravo i ja u mom egzilu osjećam. Ali ne samo u egzilu, nego uopšte. A zašto? Zato što ljudi u vrijeme današnjeg fašizma koji je ponovo zavladao svijetom (a potpuno je isti kao u Brechtovo doba) radije biraju neku od velikih laži za svoju istinu negoli male istinite priče sa zapadne ili sa istočne strane. Razlika je jedino da knjige niko ne zabranjuje (i gotovo niko ne pali) ali je vrijeme tobožnje slobode govora i slobode izražavanja u današnjim kič-demokratijama razvilo jednu vrstu mnogo opasnije, suptilne cenzure: ignorisanje. Ja bih slobodu govora i izražavanja u današnjim demokratijama uporedio sa podrigivanjem riba u akvariju ili kreštanjem papagaja u krletkama. Što je šiba tananija to je teža tiranija, rekao bi, ako se dobro sjećam, Duško Trifunović. Ubijeđen sam da bi Brechtu, kojeg i dan-danas književne elite bliske svojim vladama ignorišu (iz razumljivih razloga), teže padala takva današnja, „demokratska cenzura“. A pitanje kako me maternji jezik određuje a kako onaj koji učim daleko od domovine malo je komplikovanije nego što izgleda. Vjerujem, međutim, da razumijete ako kažem da mi teže pada kad me ignorišu na maternjem, nego na švedskom jeziku.  

Naslonivši se na prethodno pitanje, stihovi pjesme „Egzil“ – Ja sam jednostavno ustao od stola i/ preko minskog polja prešao u vječna lovišta egzila. Kad nemaš dovominu/svejedno je da l' živiš u njoj. – sažimaju jednu fatalističku spoznaju o domovini. Kakav je Vaš odnos prema Bosni i Hercegovini i koliko je on mijenjao sa godinama provedenim u Švedskoj?

Ja sam bosanskohecegovački pjesnik iako sam više od pola života proveo u Švedskoj. Tu pripadnost određuje maternji jezik a osim toga, bez obzira na godine, u Bosni sam potrošio osam od svojih devet mačijih života. Vrijeme provedeno izvan Bosne nije uticalo na promjenu mog stava u pogledu domovine mog maternjeg jezika. Među mnogo pomiješanih osjećanja dominira međutim razočarenje Bosnom, onom u kojoj smo se potukli zbog velikih laži koje smo izabrali za svoje istine ali i ovoj današnjoj u kojoj vršnjaci moje djece nemaju nikakvu perspektivu. Razočarenje, dakle, stari i suši se s godinama ali ne gubi na težini.

Hyperborea je Vaš naziv za Švedsku, „rezervnu domovinu“. Kod Crnjanskog je Hiperboreja mjesto oslonca, osjećaj mira koji nude sjeverne zemlje. Kakav odnos imate prema državi u kojoj živite?

Da, Švedsku u koju sam došao 1992. smatrao sam dugo svojom rezervnom domovinom. Prelijepa zemlja i pitom narod. Moje oduševljenje ovom zemljom topilo se postepeno i u samo par posljednjih godina pretvorilo u duboko razočarenje. Švedska koja je dvjesto godina bila neutralna prodala je prije nekoliko mjeseci vragu svoju dušu, a upravo ovih dana poklonila i veliki dio svog suvereniteta Imperiji. I sve to se dogodilo na brzinu, bez gotovo ikakve debate, agresivnim upravljanjem medijima u zemlji koja se inače diči svojom demokratijom i ignorisanjem svakog razumnog glasa koji se tome protivi. Osjećao sam pet-šest godina ranije da će tako biti i već tada predvidio i napisao da će i Hyperborea (takođe) postati vazalom Imperije. Danas je to zemlja duplog morala: s jedne strane propovijeda humanizam a s druge, istovremeno, huška na rat i rado se uključuje u alianse koje negdje tamo treba da bombarduju kako bi odbranile naše „vrijednosti“. Brecht to ne voli...

Na koji način su sjeverni predjeli uticali na Vašu poeziju? Bosna ili život na sjeveru – šta je inspirativnije za stihove?

Što se inspiracije tiče nema nikakve razlike između Bosne i Švedske pošto se u mojim pjesmama uglavnom ne radi ni o Švedskoj niti o Bosni čak i kad mnogi naslovi, kao recimo Tuzla ili Tuottar, direkto upućuju na logiku geografije. Tuzla i Tuottar su samo dva različita pakovanja za proizvode koji nemaju mnogo veze ni sa Tuzlom ni sa Tuottarom već se bave vječitim pitanjima gubljenja i traženja identiteta, izdajom „čovječanskih“ principa, ukratko apsurdnošću života. A ako bih se morao odlučiti šta je inspirativnije za stihove rekao bih: rođen sam pod pasjom zvijezdom i mogu bez Tuottara, tužno je bez Tuzle.  

Svjetska poezija svih vremena piše o ljubavi i smrti, ali svi pjesnici na svoj način. I Vi ste, između ostalog, bavite ovim velikim temama. Na koji su način one prisutne u Vašoj poeziji?

Smrt je vjerovatno najmisterioznije čovjekovo „iskustvo“ i prirodno je da se za života u svakom zanatu njome ponajviše bavimo. Tako je i u književnosti koja ima bezbroj fantastičnih hipoteza. Nisam ni sam pošteđen od mozganja o ovom fenomenu i osim što sam ubijeđen da smrt prije svega u fizičkom smislu izaziva bol pokušao sam u više navrata da toj tajni, u njenom metafizičkom dijelu, priđem iznutra. Sad mi se čini da sam najdalje dobacio u prvom pokušaju kad sam u Vazi za biljku krin formulisao kako saznao sam smrt: kao da je soba, zaključana i odnekud poznata, u koju ne znam da li se dođe ili u njoj otprije bude. Mislim, međutim, da je smrt najdramatičnija u kontekstu samoubistva pa sam se u par pjesama bavio njome ne kao konačnim ishodom već kao „sredstvom“. I ljubav nanosi bol pa je u tom kontekstu zahvalna književna tema. Kod mene najbolje funkcioniše u kontekstu nesretne ljubavi:

                   Plačite, nego šta! Ti koji nisi imao snage

                   da kažeš Ne! Ti koja si protiv svoje volje

                   rekla Da! Oboje ćete na arhipelagu nositi

                   svoj nenadoknadivi dobitak.

Na koje prethodnike je naslonjena Vaša poezija?

Volio sam recimo prije mnogo godina, kako sam ih otkrivao, dvojicu Grka: Kavafisa i Seferisa. Eliot me fascinira i dan-danas, a dobro je što ste pomenuli Brechta. Zahvaljujući izvrsnim prevodima Marka Vešovića i Omera Hadžiselimovća „spašava“ me posljednjih godina poezija za mene najvećeg (dakako ignorisanog) američkog pjesnika Robinsona Jeffersa.

Nešto od stihova pjesme Krstaški ratovi mi se čini da i danas živimo. Dobri ste momci, dobro ginete za našu stvar/ na bankovnim računima. Pogane zastave pljačke i propasti., dok zbirku Istinite priče, objavljenu 2023. započinjete epitafom/stihom Biće skoro propast svijeta, nek propada nije šteta. Kažite mi kako vidite ovo vrijeme danas, kontinuranu obilježenost sukobima koji proizvode jednu društvenu zakočenost i zaostalost. Može li nam poezija pomoći pri razumijevanju svijeta ili pri tome da budemo bolji ili saosjećajniji?

Svijet neminovno ide ka svojoj propasti i to zaista nije šteta. Ne vidim razloga ni za njegovo spašavanje! Propadaj svijete kad je sasvim normalno ovo što se upravo događa u Gazi! Ne vrijedi više ni ono: pesma nas je održala njojzi hvala. Poezija je bespomoćna u pogledu razumijevanja svijeta i jedino što je još ostalo, što ima nekog smisla i u čemu nam poezija još donekle može pomoći jeste da pokušamo razumjeti razloge vlastite propasti. To je jedino čime se i sâm u svojoj poeziji bavim, posebno u posljednjoj zbirci Istinite priče.

Šta trenutno čitate? Koje Vas knjige zaokupljaju? Koliko je čitanje bitno za pisanje?

Neću da lažem: već mjesecima gotovo ništa ne čitam. Prezauzet sam radom koji oslobađa na jednom zabačenom, oronulom salašu na koji sam se, raskidajući sa svijetom, preselio prije pet mjeseci. Međutim, naručio sam od Buybooka i neki dan dobio knjigu pjesama Sve pjesme pa ih čitam kao neko drugi. Lijepa knjiga, živa nekako u ruci... A ni pjesmice joj nisu loše. Gotovo da me njeno čitanje i samog inspiriše na pisanje.

Slažem se! Zašto pišete poeziju? – pitanje je na koje ste odgovor dali u pjesmi „Zašto pišem poeziju“: da dodam još jednu beznačajnu/nijansu milionima istih odgovora/na milione vječno istih pitanja/bez odgovora, i da čitateljima izazovete istu mučninu koju imate dok je pišete. Koja je onda funkcija poezije i ima li je uopšte smisla pisati?

Poezija definitivno ne može ništa promijeniti. Jer čak i onda ako bi u njoj i bilo nečeg opasnog što bi stanje moglo (na bolje) promijeniti režimi bi to odmah napali kao teoriju zavjere i pozvali poslušne podanike da to „nešto“ energično i demokratski ignorišu. Ipak, poezija je ljudska sloboda koju je nemoguće ugušiti i ako ništa drugo može da se slučajno otkopča o ramenu kao harmonika i razvuče u smijeh hijene.  Upravo iz tih razloga mislim da poeziju nije besmisleno pisati. Naročito ako imate makar pet vjernih čitalaca koji razumiju zašto propada svijet i dok god im svaka nova pjesma koju pošaljete izaziva makar malo mučninu.