"Krug": ono što je izbjeglo zaborav, dobilo je novo značenje

Defne Suman, Krug, s turskog prevele Sabina Bakšić i Alena Ćatović.

PIŠE: Sanita Delić

Roman Krug turske spisateljice Defne Suman istražuje sjećanje kao delikatan fenomen, sugerirajući da kada se prevede na papir ono dobiva novu vitalnost, a katkad i univerzalnost unutar koje se može preboljeti samo ono što se može imenovati. 

Dok kroz naraciju pažljivog posmatrača, sedamdesetpetogodišnjeg Perikla Drakosa, obraćamo pažnju na mirise i boje, prelamanje svjetlosti kroz stare, prašnjave prozore, čujemo ravnomjerne otkucaje kapi kiše ili osjećamo snažne zagrljaje vjetra s Bosfora, prolazimo kroz istanbulske sokake svjedočeći onome što je pošteđeno zaborava.

Radnja je smještena u doba svjetske pandemije koronavirusa (COVID-19), u zgradi Krug, u koju se doseljava tridesetogodišnja Lejla, tragajući za mjestom koje podsjeća na stari Istanbul i vjerujući da je vrijeme skriveno u prostoru. U nju se Periklo zaljubljuje na prvi pogled, što ga i navodi da se dublje zamisli nad sudbinom i novim dobom u koje iz prošlosti nije uspio prenijeti ni ljubav, ni život. Kako bi joj se približio i probio zidove tajni koje su okruživale njen život, počinje pisati memoare čiji sadržaj postaje neraskidivo isprepleten sa njihovom sadašnjošću. Tako naracija poprima nelinearni oblik koji nudi čitaocima direktno poređenje nekadašnjeg Istanbula sa sadašnjom, modernom verzijom, u kojoj se mahom uništavaju historijski spomenici i zakonom zaštićene zgrade u svrhu neplanske i stilski nakazne modernizacije, a u korist nekolicine investitora koji djelaju iz mračnih uglova, nevidljivih oku običnog građanina. Priča će postati antidot koji će otjerati tugu, a Periklo će pokušati ugraditi u pisanje čitav svoj život, predat će mu se u cijelosti, a ono će mu zauzvrat osigurati prisustvo i naklonost Lejle koja će neumorno prerađivati njegove zapisane misli i spremati ih za objavljivanje.

Satkana od bezbroj iskrenih emocija, od prvih ljubavi do napada ljubomore, od inicijalno bliske veze sa roditeljima do uvezivanja sa šefom lokalne mafije, ova priča bit će ponajviše obilježena nasilnim događajima koji su pedesetih godina zadesili pripadnike grčke zajednice koji su generacijama živjeli u Turskoj, kao i njihovim masovnim progonom uslijed grčko-turskih razmirica u vezi sa statusom Kipra. Pod optužbom da su izdali domovinu i slali novac grčkim organizacijama na Kipru, Grci su bili primorani da napuste svoje domove koje bi potom država zaplijenila. Kao najtraumatičnija tačka iz njegove prošlosti javlja se septembar 1955. godine, historiji poznat kao Istanbulski progon (ili pogrom), kada je učinjena materijalna šteta privatnim kućama, radnjama, apotekama, crkvama i školama, i nanesena fizička bol mnogim Grcima i silovanim Grkinjama koji su potom napuštali Istanbul u potrazi za utočištem. Ovaj događaj se urezuje duboko u Periklovo postojanje, jer tada prestaje sva bezbrižnost i djetinja radost i on preko noći odrasta. Nakon još intenzivnijeg progona iz 1964. godine, njegovi roditelji nalaze spas u Atini, ljubavi koje doživljava sa Ulker i Markelom osuđene su na propast, a opstanak i održavanje sebe u životu obezbjeđuje zahvaljujući čudnom prijateljstvu sa Nežadom, šefom mafije kog upoznaje tokom služenja vojnog roka. Sve ostalo što se činilo običnim poprimalo je novi oblik kroz maštu i borbu sa silom vremena kroz koje je glasno odjeknulo sjećanje u kom se pripovjedač osjeća prognanim, napuštenim, usamljenim.

Kroz sam čin pisanja, Periklo postepeno prolazi kroz simbolično pročišćenje, oslobađa se boli minulih događaja o kojima se sve manje govorilo. Život mu pruža priliku da se iznova zaljubi u sadašnji trenutak, dok kroz reminiscencije na ono što je bilo ili što je moglo biti nudi preispitivanje zvanične historiografije nekadašnjeg Istanbula i njeno preispisivanje ličnom pričom – jer svi mi želimo ostaviti iza sebe nekoga (ili nešto) ko je svjedočio našem postojanju.