Ko je kriv? Etnos ili jabuka?

Darko Cvijetić, Previše mi to. Osam djevojčica

PIŠE: Hana Vranac

Ima nade za ovaj svijet, odjekuje romanom, ali ne i za pokajnike. Njihov košmar ne iščezava u potpunosti, ni kad sretnu Boga. Za to razumijevanja ima Darko Cvijetić.

Ako su grafiti na zidovima iskaz potisnute društvene energije, onda fasade najbolje govore o jednom društvu. Ovdje na zidovima gledamo likove ratnih zločinaca. Uz ime piše heroj. Na fasadi pored školskog dvorišta figura smrti rukama obuhvata čovjeka. Uz nju stoji naziv fudbalskog kluba. U medijima vijest: maloljetni K., najmlađi masovni ubica. Zapitamo se onda jesu li ti fenomeni nastranost jednog konkretnog društva ogrezlog u bolesti ili je cijeli svijet nikao iz klice ontološkog zla? Je li za sve kriva Evina jabuka? Ako je svrha književnosti, kako to teorija tvrdi, da preko pojedinačnog tematizira opće, onda je Darko Cvijetić pitanja kojima je vjekovima opterećena etika rasporio u romanu Previše mi to. Osam djevojčica. Posljednji je to dio romaneskne trilogije o, kako i sam autor kaže – zlu, čija prva dva dijela čine Schindlerov lift i Što na podu spavaš. 

Filip Latinović, ratni zločinac i nekadašnji pripadnik Vojske Republike Srpske, nakon izdržane dvodecenijske  kazne vraća se u sredinu koja ga doživljava herojem. On je pokušava ubijediti da to nije. I premda je jasna aluzija na roman Miroslava Krleže, Cvijetićev Latinović sebe poistovjećuje sa Rodionom Raskoljnikovom, ubicom iz Zločina i kazne. Nakon susreta s Bogom i Haškim tribunalom, duboko pokajan Latinović shvaća da nije ubijao i silovao zbog etničke pripadnosti, već slobode.

Ima nade za ovaj svijet, odjekuje romanom, ali ne i za pokajnike. Njihov košmar ne iščezava u potpunosti, ni kad sretnu Boga. Za to razumijevanja ima Darko Cvijetić. Nekadašnji stražar logora vojske Republike Srpske. Latinovićev školski kolega, koji piše ovu knjigu iz fragmenata Filipovih zatvorskih bilješki, intertekstualnih fragmenata Krleže, Dostojevskog, Eca, Arendt, Nietzschea, vlastitih autorefleksivnih uplitanja, do jednog imaginarnog teksta koji zaključno potvrđuje da ovaj roman nadrasta literarnu igru koja nas dvojnošću ovih (anti)junaka navodi da se pitamo je li Cvijetić zapravo sam Latinović. Jer to nije ni bitno. Roman napominje: Nije važno tko si. Onaj tko čita odredit će jesi li Filip (jer svi smo mi Filip) ili heroj (jer heroj nema mural nego omču). Taj borhesovski postupak nije pastiš, već čin nužan po sebi u bujici narativa o selektivnim istinama, a Zapadni Balkan je biblioteka takvih. Jedna ne postoji, čak ni kad je odrede Međunarodni sudovi. Istinitost, stoji u knjizi, ne treba tražiti u romanu, nego u onome što je u nama pokrenuo.

Dio tih fragmenata čini i postzločinački dosje lika koji staje u prvi plan romana. To je Latinovićev unuk, dvanaestogodišnji Senad, nadimka Kost, koji je vatrenim oružjem ubio osam djevojčica i školskog čuvara. Ali kako Cvijetić svojim likovima ne dozvoljava samo jednu dimenziju, tako sprječava brzopletost zaključka da je maloljetni Kost ubio jer mu je i djed ubica. Da se zlo prenosi transgeneracijski, to se može čitati iz romana. U onom smislu u kojem fenomen zla svodimo na osvetu koja posredstvom časti, borbene energije i želje za potvrdom dolazi iz potlačenosti. Pod idejom moralnog sjećanja, ovdašnji narodi tvrde da je samo njihovo ispravno, pa je figura žrtve internalizirana u čitav kolektiv. Vratimo li se u malo dalju prošlost, i ona potvrđuje da je tom kolektivu, djeljiteljima iste sudbine ropstva, ostalo poniženje. Pa smo iz viševjekovnih transgeneracijskih traumi bijesni prema čitavom svijetu. Međutim, roman se opire konačnom tumačenju. Na koncu, i Kost je heroj. Firma s marokanskom adresom prodaje majice s njegovim likom. Sugerisano je time da perverzija vrijednosti nije problem samo našeg društva, možda je, zaista, za sve kriva jabuka.

Borhesovskom, pa sad možemo reći i cvijetićevskom, relativiziranju u romanu nije svrha dekonstrukcija stvarnosti izvan njega, već ukazivanje na to da zlo ne teče vertikalno. Ono meandrira u različitim ljudskim fenomenima. Roman pokazuje da niko od njegovih likova ubica nije imao čistu krv. Da je porodica hibrid nacionalnosti i religija. Time Cvijetić lojalno odbija uprijeti prstom i reći: samo jedni su ubijali. Neka svako počisti ispred svoga dvorišta, odjekuje tom poetikom. A Cvijetić čisti u ime svih. Zato jedini „neuspjeh“ ove knjige može biti ako dođe samo do ruku onih od nacionalizma izliječenih – Cvijetićevih istomišljenika.