"Istinski umjetnik mora biti dijete, nikad stariji od četiri godine": Intervju s Refikom Ličinom

Refika Ličinu mogli bismo opisati kao bosanskohercegovačkog pjesnika novopazarskog porijekla sa švedskom adresom. On jeste sve to, ali je mnogo više o toga. Refik ovih dana boravi u Sarajevu povodom predstavljanja svog dnevnika na festivalu Bookstan, a s njim smo razgovarali o književnosti, Švedskoj, umjetnosti i napose, o ljudskim sudbinama.

Razgovarao: Matej Vrebac

Pored dnevnika Velibora Čolića i Drage Glazmuzine u ediciji koju za Buybook uređuje Semezdin Mehmedinović, na ovogodišnjem Bookstanu imat ćete predstavljanje svoga koji se zove Listopadi. Je li Vam svojstveno pisati dnevnik i kako je nastajao ovaj iz perioda od jeseni 2022. do proljeća 2023.?

Bliske su mi takve forme. Putujući godinama na posao i s posla, navikao sam da usput zapišem po nešto. Uglavnom sitne, dnevne stvari. Uhvatio bih se tu i po koji stih ili prozni pasaž, na kojim bih, onda, polako radio. Takve stvari slao sam Miljenku Jergoviću i njegovom Ajfelovom mostu, unikatnom književnom portalu. Tako, godinama. Mogao bih mirne duše reći da ja kao pisac postojim i pripadam Ajfelu i njegovom čitalačkom bratstvu.

Ovaj dnevnik pisao sam također usputno, „na koljenu“ u tamnom godišnjem periodu, pod prijetnjom i udarom raznih boleština, ali je ispao, čini mi se, poprilično vedro i veselo  Mislim prije svega na prva dva jesenja mjeseca. Uz dnevnik sam planirao da napokon dovršim i uglancam jedan  grubi  prevod Tiarne, lirskog triptiha P. Saarikoskog, koji nisam uzimao u ruke od 2015. godine. U novembru su naišle bolesti i druge tegobe, i ja sam se okanio Tiarnie, i umjesto nje zabavio se lakšom knjigom ovog autora (Din Pentti) sastavljenu od raznih putnih opservacija, skica i pjesmica. Od sredine novembra okanio sam se i te knjige i dnevnika. Nadao sam se da će S. Mehmedinović, urednik edicije Dnevnik, zaboraviti na mene. Džabe sam se nadao. Javio se tek da me obodri  ne moram da hitam, rekao je, nema nikakvih rokova niti išta drugo što bi moglo da mi veže ruke. 

Kad sam počeo da se masakrim sa sobom, i da, ne bez ironije, nižem svoje mane i vrline, dobio sam lik koji je povukao naprijed i ja sam ga do kraja pratio. 

Dobar dio dnevnika posvećujete Vašoj parceli u koloniji na Källby mölly, na švedskom jugu. Pored sveg rada i napora oko nje, čitajući sam doživio tu parcelu kao spasonosnu, mjesto koje Vama i supruzi dopušta da se povežete s prirodom i naposljetku sa samim sobom? Griješim li?

Griješi ta parcela, ne ti. Navela te na krivi trag. Tu, kako ti veliš, spasonosnu ulogu u dnevniku igra staza koja od mog stana vodi duž Hojea prema rečenoj parceli. Nije duža od dva kilometra. Na njenom početka je starinska danska kuća pod slamnatim krovom, a na kraju St. Lars, kompleks manjih (živih) i većih (ugašenih) bolničkih objekata i parkova. 

S desne strane ove staze teče potok po imenu Hoje, a s lijeve je prati šest minijaturnih prelivnih jezeraca koja grade bivša močvarišta, padavine i nalični vodeni viskovi. Tu se također ruče prečišćene otpadne vode grada Lunda. Jezera su puna ptica, a i riba koje se ne smiju hvatati. Oko obala jezeraca i potoka rastu sitni listopadi. Upravo onakvi uz kakve sam odrastao. Otkrio sam i puno voćaka. Većinom su domaće sorte, a manjinom nisu. Nego su ih ovamo odnekud prenijeli. U kalemu ili u sjemenu, sad svejedno. Voćke-izbjeglice, voćke apatridi. Ovaj je dnevnik zbog njih i napisan. Čitaoci, bude li ih, razumjet će zašto. 

Sama parcela je nešto drugo, toga je puno u Lundu, služi mi više za dokonluk i zabavu.   

Pišete o starosti ne romantizirajući je. Činilo mi se da je na Balkanu nije naročito ugodna, ali na Vašem primjeru je jasno da su bolest, depresija i nedostatna penzija univerzalne pojave. Ipak mi se čini da Vas rad s djecom u školi ispunjava, a i oni Vas vole. Zovu li Vas još uvijek da radite zamjene ili ispomoć u školama? Ima li uopće razlike u starenju u Skandinaviji i na Balkanu?

Na jednome mjestu u dnevniku P. Saarikoski kaže da istinski umjetnik mora biti dijete, nikad stariji od četiri godine. I objašnjava zašto to kaže. Meni je to blisko kao i djeca uostalom. Volim i znam da ih slušam, volim njihovu maštovitost i hrabrost. Svijet smo im suzili na kaveze, a kukamo da je nama tijesno. Kod djece do šeste godine uzrasta, boja kože, rasa, vjera i ostala „ključna identitetska pitanja“ ne vrijede jedne plastične lopatice. A, vala, ni kod mene. Igra, znati se igrati. To umijeće odraslome, bandoglavom stvoru nedostaje. Četrnaest godina radio sam s djecom i nikad mi nije bilo s njima dosadno. I ja zbog toga, a novca, kako lažuckam u dnevniku, odem i zamjenu.

Što se tiče starosti i penzije, svud je danas to jednako. Jednako si u samštini, izbačen iz svakodnevne upotrebe. Niko neće primijetiti da si nestao sa svijeta. To opet ne znači da se čovjek ne može i s tim malo našaliti i šaljivo o tome pisati.

Na Vašoj parceli rastu džanarike, trešnje i šljive, ali jedna voćka od svih je posebna – jabuka. To voće za Vas jednaku funkciju kao što je za Proust imao kolačić madeleine. Kako su se u njenom plodu skrili mirisi i slike djetinjstva?

Kad si u izgnanstvu, sprva te steže i pritiska nostalgija. Ona jeste mučna, ali nije smrtonosna. Živ si, a ima i lijeka. Pogano je kad te zaborav uhvati po svoje. Sam si svoj peščanik, sam svoj pijesak. Čiliš, osipaš se. 

Jednom srećnom slučajnošću, i to nakon jedne ne manje opasne bolesti, ja sam se spasio. Bio sam na bolovanju, godina je bila 2012. ljekar mi je preporučio šetanje i ja sam šetao. Obučno do centra i kafea Arimana. Jednog sam dana obrnuo naopako, izašao po prvi put na ovu stazu koja vodi ka Hojeu. Na jednom sam mjestu sreo voćku, krupnu džanariku u obilnom rodu. Upravo je dozrijevala. Stao sam pred drvetom kao ukopan. Bog sami zna kad sam zadnji put vidio džanariku. Utrla se u sjećanju, i ime i drvo. I sad, kada sam je ugledao, u svijesti mi se ukazala ona druga – moja  džanarika – žutača, na skladini njive u selu Šavcima. „Vidio“ sam i sve oko džanarike. Našu kuću, Miljkovu kuću, Hamdov kotar, močila na jazu, Simovu trlicu. 

Iza tog susreta, kada sam se prizvao u pamet, shvatio sam šta mi se desilo. To mi je drvo, ta džanarika na Hojeu, da to tako kažem, zakrpila rupu u sjećanju, povratila slike, riječi, lica, događaje koje sam uz nju u djetinjstvu privezao. Ista stvar se ponavljala sa svakim stablom i sa svakom biljkom koju sam kasnije susretao. Flora i fauna na Hojeu atipična je za Švedsku, više podsjeća na našu pitominju i naše krajeve. Neke od voćaka, posebno jabuke, otkrile su mi i drukčije stvari.

U novembru 2022. ovaj svijet je napustila Vaša majka Đulba. Pišete da Majka nije tragala bolesti, nije ih se bojala. Bojala se prazne kuće. Ona je primjer prve generacije žena koje su u Jugoslaviji izvojevale svoje ekonomske slobode i donekle ravnopravniji položaj, premda i dalje težak. Slažete li se da je upravo ona primjer emancipirane generacija žene koje su vrijedno radile “Raškoj” u Novom Pazaru, u tekstilnom kombinatu koji nazivate “sirotinjska majka”?

Moja majka je bila srčan borac, ali ne na tome bojnom polju. I ne bih je ovdje više pominjao. A bitku za emancipaciju žena i izvojevala je KPJ. Ona je u samo dvadeset godina iza II svjetskog rata, obnovila razrušenu zemlju, uhvatila polet i ponudila, uz sve drugo, šansu i ženama. Umjesto “naših tradicionalnih vrijednosti” dobile su istinske, funkcionalne fabrike, škole i univerzitete, socijalnu i zdravstvenu zaštitu, državne stanove, itd. –  i mogle su, dakle, “ za svoje pare svoj hljeb kupovati”. Gledam ovih dana ove zgrade u Zenici. Ruinirane, ucrnjele, ali još čvrste, naseljene. Izgradili su ih ti “ jednoumni, jednopartijski zlikovci” za svoju radničku klasu – a, vidiš, ovi novi, demokratski izabrani predstavnici vlasti, u ovih trideset godina nisu uspjeli da im barem fasade okreče, da promijene kvake na vratima. I tako je svuda, gdje god se zatekneš. Uspjeli su samo da to unerede. I još su uspjeli da povrate one „tradicionalne vrijednosti”, da privezu žene za pragove, da nas ponize i prospu po svijetu. 

U Lundu živite od 1994., a od tada se Švedska, kao i ostatak svijeta mnogo promijenio. Na nekoliko mjesta se dotičete desničarske vlade Ulfa Kristerssona, švedskog ulaska u NATO, porasta islamofobije i rasizma. U kakvoj je situaciji zemlja trenutačno?

Ne leži mi ova materija, ne znam pogađam li temu ako to ovako predstavim: Švedska se dovela u šansu u kakvoj se našla Jugoslavija devedesetih. Jugoslavija se dičila čuvanjem bratstva i jedinstva kao zenice oka svoga. Pa se zenica ugasila. Švedska se dičila svojom neutralnošću. Pa se neutralnost ugasila. Šta će dalje biti, Bog sami zna.    

Jedan od dijelova programa festivala Bookstan će biti posvećen o etičkim izazovima književnosti u doba političkih nemira pod parolom Među oružjem šute muze. Pišete u dnevniku o šutnji i uvijenoj komunikaciji švedskog PEN-a i generalno književnom životu. Što Vi mislite o tome kakvu funkciju i moć književnost ima danas ili bi pak trebala imati?

Velika, dobra književnost možda i nema, niti treba da ima, neku funkciju ili moć. Ili je ima i djeluje po dubini pa meni nije uočljiva.

Ona druga, namjenska književnost koja se ruči tovarima, ona ima. Ona najavljuje, učestvuje, opravdava i sakriva svaku političku i društvenu gadost i zlo. Prisutna je i hvaljena u “javnom diskursu” i medijskom vatrometu. Sjetimo s samo naših književnika i njihovih “uradaka” tokom devedesetih godina. I njihovih privilegija.        

Važna mjesta o kojima pišete, a preko njih i o sudbinama, jesu umobolnice i koncentracioni logori. Kako ste se krenuli zanimati za njh? Zašto je važno pisati o njima?

Važno je, mislim, jer pišem o sebi. A bez njih, bez njihove sudbine i djela, dosta bih od sebe omalio.

Recimo Poljakinje i poljske Jevrejke koje su krajem 1945. izvučene iz Aušvica i drugih koncentracijskih logora, i prebačene u Švedsku. Neke od njih dospjele su Lund, smještene u škole pored kojih prolazim, a u nekim sam i radio. Moja parcela na Šelbiju pripadala je ranije i jednoj od tih žena. Ludwika B.P., grofica, logorašica, bila mi je uzor na koji sam se često oslanjao. Baš kao i „ludak,alkoholist i skitnica“ grof Eric Hermelin, genijalni prevodilac klasične sufijske poezije. Proveo je  zadnjih trideset i pet godina života u St. Larsu, ludnici koja se nalazi na kraju staze kojom šetam. Tamo ima spomen sobu pa mu odem u posjetu. Kurt Tucholsky, R. M. Rilke, August Strindberg, Saarikoski, svi su oni bili izgnanici, i svi su, još vjerujem, ostavili po nešto za mene. 

Kažete na jednom mjestu da Saarikoskijevu knjigu Plesalište u planini (u prevodu Osmana Đikića) i Kavafijeve Sabrane pjesme (u prevodu Slobodan Blagojevića) nosite svud sa sobom. Hoćete li nam otkriti po čemu su ova dva djela i autora za Vas imaju poseban značaj?

Penttija Saarikoskog čitao sam po prvi put krajem sedamdesetih godina. Prvi prevod njegove poezije i mislim jedini uradio je Osman Đikić, naš nekadašnji ambasador u finskoj, jedan veliki gospodin i čovjek. Početkom osamdesetih, ne mogu se sad sjetiti godine, P. Saarikoski bio je gost Međunarodnih susret pisaca i čitao je u Novom Pazaru. Poslije nastupa slučajno sam sjedio do njega. Dva nijema samca, u bučnoj gomili. Kad sam 1994. godine došao u Lund, prvo lice koje mi se obradovalo, bilo je njegovo. Stajalo je na omotu knjige u jednom izlogu. Knjiga se zvala Tiarnia i ja sam je kupio. Saarikoski je također ovdje stranstvovao. Ljubav ga je smamila iz Finske. Čamio je ovdje na jednom ostrvu. Kad god se dohvatim njegove sudbine, vlastita mi se učini lakom, podnošljivom. Poezija Konstantina Kavafija bitna mi je kao voda. U prevodu Slobodan Blagojevića, ne u nekom drugom. 1991. godine taj prevod i ja napustili smo zajedno novopazarsku biblioteku i još smo zajedno. 

Lijep broj redova Listopada ispunjavaju stihovi, a i kad pišete prozu poetskom izrazu ne možete izbjeći. Može li se reći da ste Vi prvenstveno pjesnik, a potom sve ostalo?

Moglo bi se i tako reći. Pišem doduše i kratku prozu, jer je bliska poeziji. Za veće forme nemam umijeća, a ni volje. Ista je stvar i s prevođenjem. Poeziju, pa i onu zahtjevniju, mogu prevoditi, a prozu ne mogu nikako. Već kod prve rečenice omašim, ne hvatam ritam, ukočim se.

Prevođenje Vam je važna intelektualna djelatnost, pa čak i duhovna. Kako birate prijevode ili oni biraju Vas? Koja tri djela pisana na švedskom biste voljeli vidjeti u prijevodu na policama naših knjižara?

Prevodim uglavnom iz zanatske znatiželje i za vlastitu upotrebu. Uvijek sam slijedio onu Eliotovu napomenu koja kaže da tradiciju ne možeš naslijediti već je moraš izgraditi. Tako bih uzeo jednu pjesmu majstora Tomasa Tranströmera, bukvalno preveo svaku riječ i onda, od tog materijala, gradio je na maternjem. Nije to lako i ne razlikuje se ni po čemu od pisanja vlastitih pjesama. I ja te prevode ubrajam u vlastite  pjesme.

Prevodio sam, uglavnom, pjesnike čiju sam djelo poštovao i volio. Bengt Emil Johnson, Tomas Tranströmer, Lars Gustafsson i Magnus-William Olson. Za neke moje prijatelje, vlasnike ili urednike naših izdavačkih kuća, besplatno sam uradio izbore poezije tih pjesnika i oni su objavljeni. Neki u Bosni, neki u Hrvatskoj i Crnoj Gori. Niko ih, bezbeli, nije primijetio.

Koja bih tri djela pisana na švedskom volio vidjeti na policama naših knjižara. Ne znam. Pjesnička nikako. Možda nešto kao roman H. Mankella. To se čita i kupuje i takva su djela draga knjižarima i knjižarskim policama.  

I za kraj: šta za vas predstavlja festival kao što je Bookstan i dolazak u Sarajevo?

Damir Uzunović, vlasnik Buybooka, sam Buybook i sve što uz njih slijedi, veoma su važni potpornici u mom svijetu.