DRAGO GLAMUZINA: Ali zadaća književnosti i jest da nas uznemiri, ona nije bezbrižan bijeg od stvarnosti, već treba razbiti to zaleđeno more u nama

[N]e možemo pisati bez rizika, kalkulantski. (…) Sve za što su ljudi sposobni, dobro i loše, crno i bijelo, sivo, sve je to legitimna književna tema, pa tako i oni ljudski postupci koji prekoračuju granice konvencija, morala, zakona, političke korektnosti... a kad pišete o tome, to ponekad izgleda kontraverzno, i jedan dio čitatelja uznemiruje. — Matej Vrebac je razgovarao s književnikom Dragom Glamuzinom povodom objavljivanja njegove knjige Noćni portir u Buybookovoj ediciji „Dnevnik“.

Potpisujete sedmi po redu naslov u Buybookovoj ediciji “Dnevnik” koju je pokrenuo Semezdin Mehmedinović, a pretpostavljam da ste zasigurno pročitali neke od već objavljenih dnevnika. Možete li nam približiti kako je došlo do saradnje? Sami posjedujete veliko uređivačko iskustvo značajnog broja knjiga, no kako je bilo surađivati sa Semezdinom u ulozi urednika Noćnog portira?

Kad me Semezdin pozvao da sudjelujem u Buybookovoj ediciji, u prvi mah sam pomislio da to nije za mene, imao sam na umu klasični dnevnik i pitao sam se zašto bi nekoga zanimalo kako provodim dane i što radim, a činilo mi se i da bi meni to bilo dosadno ispisivati. Ali dok sam čitao Kaplanov dnevnik, koji mi je autor bio poslao još u rukopisu, nekako mi se otvorio taj tekst, vidio sam prostor koji me zanima, shvatio da bih knjigu mogao nasloniti na svoje prijašnje knjige, no da bih temi prišao na drugi način, u drugom žanru i da tu ima puno prostora i za istraživanje forme i prekoračavanje granica žanra, i odjednom mi je sve postalo jako zanimljivo. Početkom 2022. počeo sam tipkati te zapise i vrlo brzo otkrio da baš uživam u njihovom pisanju. Dalje je sve išlo lako. I ja sam do samog kraja uživao u načinu na koji mi se ta priča rastvara i mogućnostima koje mi se nude. I zahvalan sam Semezdinu što me je pozvao i poticao jer bez toga sigurno ne bi bilo ove knjige.

Na par mjesta metatekstualno se dotičete samog žanra dnevnika i vješto se poigravate njime, gradeći narativne i romaneskne niti koje se protežu. Pišete i da ste ranije objavljivali fragmente dnevnika na radiju. Kakvo je iskustvo bilo pisati žanr dnevnika nakon što ste se već uspješno potvrdili u poeziji i narativnoj prozi, prvenstveno romanima? Jasno je da u žanru dnevnika ni samom autoru nije poznat kraj za razliku od autora romana, no što je još drugačije?

Nekoliko mi je stvari tu bilo zanimljivo: prvo, kad je riječ o mojim romanima, redovito su me pitali koliko je tu autobiografskog materijala, a kako su pisani u ja-formi, a neke se stvari podudaraju s mojim životom, mnogi su bili skloni pretpostaviti da je sve u njima autobiografsko, bilo je čak i onih koji su smatrali da je u romanu Tri na djelu gotovo dnevničko praćenje rasta i raspada jednog ljubavnog odnosa. Dnevnik, s druge strane, po definiciji ima posla s autobiografskim materijalom, pa je i meni bilo zanimljivo vidjeti kako ću sad tu građu slagati u neku književnu strukturu, i vrlo brzo sam odlučio da će mi od dnevničke vjernosti istini biti važnija vjernost tekstu, odnosno da ću taj životni materijal i nadopisivati i prekrajati ako to tekst traži, čime sam ga već u startu malo pomakao prema fikciji. U tom smislu, ovaj je tekst puno bliži mojim romanima, nego se to čini na prvi pogled, pripada u isti svijet i u isti skup odnosa. Ali forma je ipak drukčija, pa onda time i ritam i stil, i upravo mi je zbog toga njegovo pisanje bilo izazov.

Drugo, odlučio sam da u njemu neću pratiti sve što mi se događa, nego samo jedan skup vrlo intimnih tema, da ću pratiti jednu narativnu liniju koja će se protezati kroz cijeli tekst, a o nju će se onda kačiti različiti fragmenti iz mog dnevnog/noćnog života. Tako da on sigurno ima i nešto romaneskno u sebi.

I na kraju, ja o svemu ovom pišem i u knjizi, komentiram nastajanje tog dnevnika s prijateljima pa on na neki način misli sam sebe, ili sam sebe piše, što mi je također bilo zanimljivo. Pa i taj detalj koji spominjete je tako nastao. Kad su me pozvali da dam neki prilog za radijsku emisiju Suvremena hrvatska proza, poslao sam im početak dnevnika, a kad ga je jedna slušateljica čula na radiju poslala mi je predmet o kojem pišem da mi nedostaje i da za njim tragam.

A ta je priča onda opet našla svoje mjesto u Noćnom portiru.

Jesam li u pravu ako kažem da ćete se u Vašim tekstovima vječito vraćati određenim temama, kao što je preljuba? Na nekolicini mjesta tematizirate ljubomoru i preljubu opisujući kako bi svijet bio dosadno mjesto da ne prekoračujemo granice, i taj dio mi je jedan od interesantnijih.

Već sam rekao da se tekst naslanja na moje romane, između ostalog i temama kojima se bavi, pa tako i preljubom, ali toga je u ovoj knjizi ipak manje, ona je više skoncentrirana na pokušaj rekonstruiranja najintimnijih odnosa unutar obitelji.

U razgovoru s prijateljem kažete da ovom knjigom ne želite nikoga povrijediti, na šta on uzvraća da knjiga “koja nije bar dijelom i socijalno samoubojstvo” i nije neka knjiga. Čak na početku ne imenujete bližnje, a onda saznajemo tko su Iva, Goran, Lucija… Kako vidite to “socijalno samoubojstvo”? Po čemu je ovdje posebno u odnosu na Vaša prošla djela?

Time se želi istaknuti da ne možemo pisati bez rizika, kalkulantski. Književnost ima tu privilegiju da može zaći u sve slojeve ljudskog života, psihe, podsvijesti... pa i tamo gdje ne mogu znanost ili filozofija. Sve za što su ljudi sposobni, dobro i loše, crno i bijelo, sivo, sve je to legitimna književna tema, pa tako i oni ljudski postupci koji prekoračuju granice konvencija, morala, zakona, političke korektnosti... a kad pišete o tome, to ponekad izgleda kontraverzno, i jedan dio čitatelja uznemiruje. Ali zadaća književnosti i jest da nas uznemiri, ona nije bezbrižan bijeg od stvarnosti, već treba razbiti to zaleđeno more u nama (da još jednom parafraziram glasovitu Kafkinu rečenicu).

Problem s dnevnikom je što on kao žanr podrazumijeva da je sve što je u njemu opisano istinito, ne u smislu istine teksta, već životne istine. A to ima svoje posljedice. Na jednom mjestu u knjizi pozivam se na nekoliko rečenica iz Dnevnika Maxa Frischa koji kaže da u smislu ispovjedne književnosti, najviše potencijala ima roman u trećem licu, pa onda roman u prvom licu, dok se najmanje tog našeg unutarnjeg, skrivenog može unijeti u dnevnik. Ali ja sam nastojao i Noćnog portira pisati bez kalkuliranja. A kako sam već rekao, nisam se ustručavao ni od fikcionaliziranja, što mi je ipak dalo neki zaklon.

Neke od najljepših stranica dnevnika meni osobno su o Vašem odnosu s kćeri i sinom, trenutcima provedenim zajedno i očinskoj brizi koju pokazujete. Jesu li Goran i Lucija imali već priliku pročitati dnevnik? Koji je njihov doživljaj ili kakvim se barem reakcijama nadate?

Sin je čitao paralelno s nastankom, slao sam mu tekstove kako sam ih pisao i onda ih s njim komentirao. On dakle nije samo lik u tekstu nego i jedan od prvih čitatelja s kojim sam prodiskutirao sva mjesta koja su me mučila dok sam ih pisao. Kći je pročitala pojedine dijelove i dala mi dopuštenje da u knjizi objavim neke njene fotografije i crteže. I nije se ni zbog čega bunila. Oni imaju puno prostora u knjizi, a ja sam se pritom cijelo vrijeme bojao da ne kliznem u patetiku, jer teško je pisati o bezuvjetnoj ljubavi a ne biti patetičan.

Važan element Noćnog portira čine i fotografije koje se nalaze između korica. Kako gledate na ulogu tih fotografija u dnevniku, na koji način korespondiraju s tekstualnim dijelom dnevnika?
Trudio sam se da te fotografije ne budu puka ilustracija teksta, te da ne ograničavaju čitateljevu imaginaciju, nego da se s tekstom nekako nadopunjuju, komuniciraju. U tom smislu čini mi se da tekstu daju dodatnu dimenziju i jako sam zadovoljan kako je to ispalo.

Je li Noćni portir je i svojevrsna kronika književnog života? Pišete povodom smrti Igora Mandića, dopuštate nam uvid u izbor romana godine i uređivanje Singerovih prijevoda, ali tu susrećemo i festivale Imperativ i Vrisak, kao i Ivicu Prtenjaču, Zorana Ferića, Tomislava Brleka…

Nije mi bila namjera da pišem kroniku književnog života, već se takvi događaji i likovi pojavljuju unutra samo onoliko koliko su vezani za ono što se meni događa, kad to ima neki afektivni utjecaj na mene i moje stanje, kad određuju ritam mog života.

Štošta je pronašlo svoje mjesto u dnevniku, no važan sloj čine esejizirani kritički pasusi o književnosti koju čitate. Singer djeluje najprisutniji, ali tu se našlo mjesta i za Paula Bowlesa, Srđana Gavrilovića, Ivu Andrića i Mirka Kovača. Mislite li da je možda Noćni portir neka vrsta dnevnika čitanja? Imate li uopće običaj voditi dnevnik čitanja, jeste li to radili nekada ranije?

I za Elisabeth Strout, Alberta Moraviju, Huga Pratta… Nikad nisam vodio dnevnik čitanja, ali čitanje jest jedan od najvažnijih dijelova mog života, na svaki način. Između svega ostalog, to je aktivnost na koju trošim najveći dio svog vremena, svaki dan, i bilo je logično da u knjigu uđe i nešto o tom čitalačkom životu. Ali vrlo brzo sam odlučio da neću pokušavati pisati objektivno, ili kritički, o tim knjigama, nego samo o načinu na koji te knjige koje čitam djeluju na mene, na koji način su povezane sa mnom. Dakle, išao sam od tih knjiga prema sebi, koristio ono što bi u njima pročitao da bi razjasnio ili iznio slične stvari, emocije, postupke koje su se i meni događale ili me mučile. One u knjizi funkcioniraju kao neka pozadina u kojoj se ogleda moj svijet o kojem pišem.

Od samog naslova jasna je nokturalna priroda knjige, što potvrđuje i to da je njen radni naslov bio Noćna knjiga. Dnevnik nastaje u “noćnim bdjenjima”, priznajete na jednom mjestu da vam je to jako važno jer radite i pišete noću. Čini li Vam se da je teško objasniti dnevnim ljudima čari posla noćnog portira? Nije li možda upravo jedna od intencija dnevnika bila i ta?

To je naprosto tako, ja od fakulteta čitam, radim, pišem gotovo isključivo noću, od ponoći pa do jutra. Pa sam tako i ove zapise iz Noćnog portira pisao pred jutro, nakon što bih sav drugi posao završio. I nekako je bilo nužno da se ta noćna atmosfera ogleda u tim tekstovima, da ih boji. Kao i da se tekst bavi tim noćnim dijelom mog života. Jagna Pogačnik je svoju kritiku zaključila citirajući naslov pjesme Vlatka Stefanovskog „Čuvam noć od budnih“, ali moglo bi se za ovaj tekst reći i suprotno, da čuva noć za budne. I oboje je u nekom smislu istinito.

Volio bih da kažete nešto više o izolaciji, bilo da se radi o onoj od knaufa i staklene vune koja se spominje u dnevniku ili pak o onoj druge vrste koja je dobila na važnosti pojavom pandemije koronavirusa, koja je još uvijek trajala kada je dnevnik pisan 2022. Čini se da su obje podjednako bitne, no je li samoća prije imala jednaku važnost za Vas ili se svijet zaista promijenio u posljednjih par godina u poimanju prostora samoće?

Moj se život zbog pandemije nije promijenio, odnosno, nakon što je prošla sve se brzo vratilo u stare tračnice. Ali samoća, vrijeme kad si sam sa sobom, s tekstom, svojim ili tuđim, bilo mi je uvijek važno. I upravo zato sam prije trideset i nešto godina i počeo raditi po noći. To je bilo doba kad nije bilo distrakcija, kad nitko nije zvao, kad nigdje nisi morao otići, kad su svi drugi spavali, vrijeme za mene. I tako je ostalo do danas. Premda sad imam dosta prijatelja kojima je poznato da sam cijelu noć budan pa znaju nazvati i u tri ujutro.

Prva kritika o Noćnom portiru već je objavljena Best Booku, a potpisuje je etablirana kritičarka Jagna Pogačnik. Kritičarka je veoma dobro u pohvalnom tonu secirala tekst uočivši da je Iva zapravo “pravi okidač za pisanje” i “glavna puška ove proze”. Slažete li se?

Kao što sam već rekao, tekst je napisan u obliku dnevnika, ali on gradi jednu priču, prati jednu narativnu liniju. Prva dva romana završila su raspadom braka glavnog lika, a poslije i tih veza zbog kojih se brak raspao. U ovoj knjizi pripovjedač pokušava ponovo s nekim živjeti, ali je zbog prijašnjih iskustava, pun sumnji, oprezan ili bar puno manje entuzijastičan kad je riječ o dijeljenju života s nekom bliskom osobom. U tom smislu, ako je Semezdin neki vanjski pokretač ove knjige, lik Ive jest onaj unutrašnji bez kojeg knjige ne bi bilo, odnosno to ne bi bila ova knjiga. Pripovjedač iz dana u dan bilježi kako taj pokušaj izgleda, i sam se neprestano pitajući kako će ta priča završiti.

Svaka knjiga iz edicije “Dnevnik” posjeduje veoma zanimljiv izgled i prepoznatljiv pečat. Kako Vam se dopada dizajn i izgled knjige?

Cijela je edicija pomno promišljena, pa tako i dizajn i izgled knjige. Sigurno su iznad standarda koji trenutačno vladaju u našem izdavačkom svijetu. A to da knjiga izgleda lijepo, nije nevažno pri njenom čitanju.

Noćni portir se završava stihovima pjesme “Muha”. Djeluje kao da pjesnik ipak u Vama ima ipak završnu riječ?

Kad sam pisao ovaj tekst osjećao sam se kao da pišem nešto između proze i poezije. Svaki njegov fragment je zaokružena mikrocjelina i to me podsjećalo na slaganje zbirke pjesama. Također, u knjizi dosta pišem o svojim pjesničkim knjigama pa se taj poetski i prozni impuls i u sadržaju i u formi cijelo vrijeme isprepliću. Pjesma „Muha“ se nekako sama nametnula, jer kao da je predvidjela ono što se dogodilo na kraju. Ali činio sam to i prije. Roman Tri zaključio sam s trideset pjesama koji nisu puki dodatak, ilustracija onog što je opisano u proznom dijelu, nego ravnopravni narativni dio teksta, tek se u njima zapravo završava narativna linija romana.

____________