Damir Uzunović dobitnik Godišnje nagrade Društva pisaca

Sutra u 13 sati u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH održat će se svečana dodjela Godišnje nagrade Društva pisaca. Nagrada će biti dodijeljena Damiru Uzunoviću za roman "Ja sam" u izdanju Buybooka.

Tim povodom objavljujemo opsežan prikaz Sreberna Dizdara.

Knjiga upoznavanja i prepoznavanja

Uz uobičajenu izdavačku opasku da se radi o “drugom izdanju“ knjige Ja sam Damira Uzunovića (Sarajevo, 1965.),[1] nekako se mora nametnuti pomisao da je, doista, riječ o drugom i drugačijem izdanju ovog sarajevskog autora. U dosadašnjoj književnoj karijeri, on se više iskazivao kao pjesnik, potom kao urednik brojnih i vrijednih izdanja izdavačke kuće “Buybook“, čiji je, sa Goranom Samardžićem, osnivač i dugogodišnji veoma uspješni i kormilar i kapetan, jedan od inicijatora manifestacije, međunarodnog književnog festivala  “Bookstan“, koja je, od prvog izdanja u ljeto 2016. iznimno obogatila ne samo kulturno Sarajevo nego i cijelu regiju, pa i šire, okupljanjem i veoma poznatih svjetskih imena, ali i onih koji tek pomišljaju da se iskažu što na književnom, što na kritičkom planu. Vjerovatno bi se mogla spomenuti i još poneka vrlina ovog samozatajnog pisca i kulturnog poslenika, ali bi se, poznavajući ga dugi niz godina, i on sâm suzdržao da se odazove na tu imaginarnu prozivku onim karakterističnim sarajevskim i bosanskohercegovačkim izrazom “Ja sam!“ Ipak, treba spomenuti da je dosad objavio tri knjige pjesama (Brod s talismanom, zbirka poezije, Veselin Masleša, 1992.; Mađioničar, zbirka poezije, Svjetlost, 1995., i Ljudi i ptice, zbirka poezije, Space Production, 2005.), kao i zbirku priča Kesten (Dani, 1996.). Djela su mu uvrštena u antologije bosanskohercegovačke proze Pod pritiskom i Rat i priče iz cijelog svijeta, te u antologije poezije Ovdje živi Konan i Zašto tone Venecija.

I poezija i proza su mu prevođeni na engleski (u časopisima Frank i Lica), francuski, slovenački i turski jezik. Dobitnik je Prve nagrade Večernjih novina za priču “Doruša“, kao i Druge nagrade NiP Ljiljan za priču “San jednog franjevca“. Njegov prvi roman dobio je, u jakoj i primjerenoj konkurenciji autora s ovih prostora,[2] Nagradu Fric, koju dodjeljuje hrvatski tjednik Express po uzoru na čuvenu nagradu Booker i to “za najbolju knjigu fikcijske proze“ u 2021. godini. Uzunović je peti laureat koji je dobio ovu prestižnu nagradu i prvi Sarajlija, a 2023. mu se pridružio još jedan (nekadašnji) sugrađanin, Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966.), za zbirku priča Trojica za Kartal (Fraktura, Zagreb, 2022.). Ako toj listi pridodamo i Darka Cvijetića, rodom iz Ljubije kraj Prijedora (1968.), koji je bio slavodobitnik iste nagrade za roman Schindlerov lift u jesen 2019. godine, ispada da su bosanskohercegovački autori svake druge godine bili prepoznati kao najbolji među najboljima u proznom stvaralaštvu na ovim prostorima. Kao da se u nekoj imaginarnoj prozivci, kada se nabrajaju sva ta vrijedna imena i njihove knjige, iz laganog poludrijemeža začuje njihovo ime i prezime, a oni reagiraju u skladu sa naslovom Uzunovićevog romana: “Ja sam!“ Ili se u njima javi unutrašnji glas koji kaže:  “Taj sam!“, što zvuči kao odziv na satu tjelesnog odgoja, ili kod prozivke (roll call) u vojsci: “Ovdje!“ ili i: “Tu sam!“ A kako je knjiga već prepoznata među čitaocima i kritičkim perima, bio bi red da se s njom i njenih preko 500 likova (!) upoznamo, odnosno, predstavimo makar poneke od njih u nešto široj analizi. Budući da je već naslov dovoljno intrigantan, a knjiga vrijedi da se prevede i na druge jezike, moglo bi se upravo krenuti od autorove odluke da odabere baš taj, a ne neki drugi naslov. Zasigurno u tom trenutku nije pomišljao na to da bi se knjiga, doista, i mogla pojaviti izvan ovih prostora i na kakve bi sve muke mogao staviti i urednike i izdavače, a ponajviše i čitalačku publiku iz drugačijeg kulturalnog registra, za koje bi naslov Ja sam bio nedovoljno blizak, pa i nerazumljiv, ako bi se preveo kako ne treba. 

U mogućim prevodima na strane jezike ove izuzetno zanimljive i neobično čitljive knjige taj bi izraz, koji je ujedno iskorišten i kao naslov djela, potencijalnim prevodiocima mogao zadati brojne nedoumice. Pa možda i veće probleme kako se postaviti prema tom specifičnom odazivanju njegovog oca dok je čekao na autobuskoj stanici u Sarajevu autobus iz Zagreba, koji je donosio paket sa novinama Zarez na početku novog stoljeća i milenija, u decembru 2002. godine. U većini zapadnoevropskih jezika bi se to moralo prevesti barem dvojako. U francuskom bi to bilo: “Je suis“, ali i “C'est moi!“, pa i “C'est moi-même!“ (kao što je to pretenciozno rekao davne 1655. francuski kralj Louis XIV.: "L'État, c'est moi!" – Država to sam ja!); baš kao i u engleskom: “I am“ i “It's me!“, pa i “It is myself!“ I nije u pitanju neka sitna razlika nego poprilično bitna, koja nerijetko otkriva, ili, kao da "izdaje“ neizvornog govornika da nije sasvim savladao tanane nijanse stranog jezika. Njih je u svom prevodilačkom opusu, u kojem se našlo mnoštvo filmova s engleskog govornog područja, uspijevao izbjeći još jedan lik iz ove knjige, autorov stric Fahid Uzunović. Od njega i uz njega je autor mogao saznati i ono što je u vremenima odrastanja bilo manje ili skoro nikako dostupno ne samo o filmovima nego i književnosti i umjetnosti uopće, kako onoj domaćoj, tako i onoj svjetskoj.  

U ovom slučaju, što i jeste suština prevodilačke dileme, jednako je ispravan i jedan i drugi prevod, što postaje očigledno tek nakon pažljivog iščitavanja knjige i ostavljanja nekog vremena da se slegnu i prvi i drugi utisci, pa da se, tek onda, na miru i analitički ponudi razborito kritičko viđenje. Jedino što bi odudaralo od ove dvije mogućnosti je da se naslov shvati kao “Ja sâm“ u smislu usamljenosti, ili, čak, i nevidljivosti, što je implicirano u naslovu romana afroameričkog autora Ralpha Ellisona Invisible Man (Nevidljivi čovjek, 1952.)[3] koji se može pročitati i kao neka vrsta akronima: I Am (Ja sam / sâm). Ova Uzunovićeva knjiga je, po svemu, veoma vidljiva i zavređuje i da se upozna sa različitih strana njenog kompleksnog tkiva / štiva, i to ne samo emotivno nego i sa nekom mjerom objektivnosti i razboritosti.

Međutim, ni to viđenje ne može biti posve razborito nego i obojeno subjektivnim dojmovima prikazivača, barem onog koji na svakoj od 432 stranice ovog izdanja osjeća lijepu unutrašnju toplinu koja ga prožima dok prati naoko (auto)biografski narativ u vremenskom rasponu od oko četrdesetak godina. Izbor pisanja u prvom licu ne bi mogao začuditi onoga ko se još sjeća piščevog interviewa iz 2006. godine (kada mu je objavljena treća zbirka pjesama Ljudi i ptice), gdje je spomenuo da je oca ostao željan (“Jednostavno se nismo napričali, još gore, nismo se niti našutjeli“) i da već neko vrijeme želi da piše knjigu o njemu i da u “jednom furioznom, autobiografskom tempu, rekonstruiše neke bitne događaje u kojima je njegova naizgled sporedna uloga postajala glavnom“ i u kome je još znakovito rekao:

Naime, u književnosti se ne osjećam dobro kad god sam primoran da pišem u licu koje nije prvo lice. Čini mi se da tada patvorim, i plasman svih autobiografskih detalja u nečije tuđe živote, sa tuđim imenima, izgleda mi tada kao nešto u šta se ne može vjerovati. Spontano izazivanje vjerovanja kod onoga ko vas čita, bez obzira šta pišete, za mene jest jednako književnost.[4]

Osjećanje topline izaziva upravo autorov ispovjedni, konfesionalni stil o odrastanju u naselju na padinama brda Hum u Sarajevu uz Drinsku ulicu, poviše Nove željezničke stanice a nasuprot novog zdanja Fabrike duhana Sarajevo – dvaju veduta koje povezuju vijugave željezničke tračnice, ali i mnogo više od puke saobraćajnice. Na sličan način – vijugavo i s onom finom mjerom – pulsira pripovjedačko tkivo ove knjige u kojoj se nenametljivo, ali sa vidljivom piščevom namjerom da ne posustane, odmotavaju ljudi i događaji u tri veće cjeline. Iako je svaka od njih ujedno i etapa, faza autorovog odrastanja, upravo bi se za prvu cjelinu moglo reći da ima formu Bildungsromana, ili narativ o djetinjstvu i odrastanju tokom 1960-tih i 1970-tih godina u naselju “došlâ“ i “došljaka“. Na podnožju ili nižim obroncima brda Hum se iza II. svjetskog rata formiralo novo naselje na prostoru koje je u popularnoj predodžbi stanovnika iz starog jezgra grada nazvano “Koreja“. Asocijacija na strahote i razaranja Korejskog rata (1950.-1953.) tokom kojeg se počelo uobličavati ovo novo radničko naselje u kojem su se naselili ljudi što iz Bosne ili Hercegovine, što iz drugih dijelova druge, Titove Jugoslavije, je izraz šeretskog duha i ljudi i vremena u kojem se tim podrugljivom nazivom htjelo ukazati na nered, haos i komešanje naspram navodnog reda i uljuđenosti starijih dijelova grada, njegove urbane jezgre koja se formirala na padinama Bistrika, Vratnika, Bjelava, ili Toke, Džeke, Breke... Slično je i stadion FK Željezničara na Grbavici žargonski nazvan “Dolina ćupova“, po čuvenoj krvavoj bitki dvaju zaraćenih strana u Indokineskom ratu na teritoriji države Laos sredinom 1950-tih godina. U sarajevskoj verziji, riječ je o vječitom derbiju između fudbalskih klubova “Sarajevo“ i “Željezničar“ čiji su navijači ponekad vodili prave bitke i na stadionu i izvan njega. Treba li spomenuti na čijoj su strani bile simpatije porodice Uzunović? Ili je bolje odgovor ostaviti negdje u nastavku teksta, kada se iz šire slike grada razvije beskrajni mozaik sličica njegovih stanovnika sa svim njihovim radostima i tugama, nadama i razočaranjima, ali i maštanjima i suočavanjima sa stvarnošću vremena i prostora u kojima su se događale zanimljive životne priče stanovnika Drinske ulice u romanu.

Osjećaj izdvojenosti i odvojenosti od tih starijih, izvornih dijelova grada je varljiv, jer tamo živi mnogobrojna rodbina i prijatelji, kolege s posla, ili, naprosto, ostali sugrađani sa kojima je kontakt ograničen na uobičajene kućne posjete prilikom nekog praznika ili važnijih porodičnih okupljanja. Većinom se o tome govori nekako usput, čak ne ni u smislu neke pobočne ili alternativne radnje, jer je u prvom planu svijet djece sa kojom su autor i njegova sestra, a u širem kontekstu i roditelji, u svakodnevnoj interakciji. Kroz dječiju vizuru se postepeno upoznajemo sa ostalim susjedima iz stambene zgrade u kojoj žive ponekad vrlo neobični i živopisni stanari. Njihove životne sudbine izrastaju u ozračju spominjanja okolnosti koje su ih dovele u grad i baš u to naselje, pri čemu nikad nema ni najmanjeg traga kritiziranja ili osuđivanja zbog neke čudne osobine koja te likove čini drugačijim od ostalih. Baš niko tu nije drugi – iako su svi baš “drugi“, jer je malo ko tu (osim skoro nestalih i rijetkih nekadašnjih stanovnika u dijelu kvarta koji se naziva Stare kuće) živio ranije i može da se hvališe nekom starosjedilačkom superiornošću nad ostalima – nego je svima dato dovoljno prostora da ih pisac prikaže u onoj punini za koju smatra da je dovoljna.

Ta svojevrsna stilska suzdržanost je, možda, i razlog što se osjeća naklonost čak i prema najčudnijim likovima i njihovim pričama, jer ih baš ta deridijanska “drugačijost“ ili “drugotnost“ (difference / différance) (svakako ne i “drugost!“ – otherness / altérité) čini zanimljivijim od ostalih. A, opet, svi zajedno opstaju u nekoj pristojnoj vrsti tolerancije i suživota dok protiču dani, mjeseci i godine, baš kao što odlaze i dolaze vozovi, ili kao što stanovnici naselja odlaze na posao u obližnju Fabriku duhana (gdje radi majka), u banku na Grbavici (gdje je zaposlen otac), ili u školu, kamo odlaze djeca. I to ne samo djeca iz naselja nego i “domci“, djeca iz Zavoda za nezbrinutu djecu, poviše na Humu,[5] koje tadašnji sistem socijalnog staranja povremeno pokušava da reformira i vrati na “pravi put“ dajući im šansu da steknu kakvo-takvo (inkluzivno?) obrazovanje pohađajući školu sa “domaćom“ djecom. I tu su na djelu različite sudbine, od kojih su neke komične, neke tragikomične, pa i sa nesretnim ishodom. Po mnogo čemu se u tim crticama ili proznim vinjetama, koje podsjećaju na hemingwayjevske zahvate u živote njegovih likova iz ranih romana, kao što je The Sun Also Rises (I sunce se rađa, 1926.),[6] dođe do tačke iza koje se više nema šta reći, jer se nešto desilo što uskraćuje bilo kakvu dalju priču prosto zato što nema iole pouzdane informacije. S druge strane, dosljedno se opisuju razne dogodovštine kroz koje prolazi piščeva porodica bilo kroz prikaze svakodnevnih situacija u naselju, ili, što jeste zanimljiviji dio za čitaoce, u vidu živopisnih, skoro pustolovnih dešavanja za vrijeme godišnjih odmora u kampu Blato kod Živogošća, ili putovanja diljem zemlje – od Boračkog jezera do Sutjeske, ili Bledskog i Bohinjskog do Skadarskog ili Plitvičkih jezera. Naročito je upečatljiva borba oca sa noćnom olujom koja se sručila na njihov šator u kampu i iz koje, uprkos pogibelji kojom se svjesno izložio, otac izlazi kao pobjednik. U tom dijelu knjige se likovi majke i oca isprepliću u svim njihovim različitostima, ali i u onoj tananoj vezi koja je opstala od dana kada su se zaljubili i oženili. Naglasak je, svakako, na liku majke, jer je ona, skoro kao arhetip, prisutnija u svakom pogledu i to ne samo zato što može začas doći s posla u obližnjoj Fabrici duhana  nego i što je njena uloga u tradicionalnim bosanskim porodicama da se brine za sve što je vezano za kuću. Otac je ponešto u drugom planu, što će se, kasnije, promijeniti kako autor odrasta i počinje bolje da ga razumije. U toj osjetljivoj ravnoteži se i nalazi skrivena ljepota ovih narativa, jer se oni nastoje jednakom mjerom postaviti prema različitim ulogama u kojima su se našli roditelji, s jedne, a autor i njegova sestra, s druge strane.

To se itekako dobro vidi u drugom dijelu knjige, naslovljenom kao Manijak na tavanu susjedne zgrade, i kada se iz svijeta djetinjstva postepeno prelazi u svijet mladosti i adolescencije. Zanimljivo je da je po obimu (broju stranica), taj dio gotovo identičan sa onim prvim – oko 125 stranica svaki, premda se u središnjem dijelu knjige radnja ponešto zgušnjava, jer je veći dio potrebnih informacija već iznesen u uvodnom, prvom dijelu. A opet, i ovdje su se događaji i likovi na neki način podijelili, rascijepili. U već viđenim skicama za portrete pojedinih likova, uglavnom školskih drugova ili onih sa kojima se pisac intenzivnije družio, ima ponešto od fellinijevske atmosfere u filmu Amarcord, ili sidranovske poetike iz filmova Sjećaš li se Dolly Bell i/ili Otac na službenom putu. Nije u pitanju nikakva imitacija ili ugledanje na, prije svega, spisateljski prosede starijeg kolege-pisca, akademika Abdulaha Sidrana, koji se proslavio ne samo po svojim pjesmama, pričama i romanima nego i po scenarijima za danas kultne filmove u režiji Emira Kusturice; već o uspostavljanju atmosfere otkrivanja nepoznatih, pa i zabranjenih stvari sa kojima se suočavaju mladi u tom dobu. Riječ je o onom otvaranju poimanja seksualnosti izvan njenih prokreativnih vidova, jer se o toj tematici u knjizi govori suzdržano i na način koji ne graniči sa dobrim ukusom, premda se autor ne libi da osjetljive dijelove ljudske anatomije naziva narodnim imenima, ili ih spominje u žargonskom (donekle i pogrdnom) registru koji uspostavlja svaka generacija za sebe. Tu su i neizbježne psovke, gutanje erotskih časopisa, ili odlasci u kino Arena na projekcije erotskih filmova u kojima je glumila tadašnja filmska ikona Sylvia Cristel,[7] posjeta strip-tease baru u noćnom klubu Carmen hotela “Bristol“ uz one čuvene sarajevske podvale (folove i fore) kako se neopažen izvući iz bara a ne platiti piće nakon nekoliko nastupa “erotskih umjetnica“. Stvarni fokus ovog drugog dijela, podijeljenog u sedam pododjeljaka i mnoštva kraćih i tek nešto dužih narativnih zapisa, predstavlja dolazak djevojke Olivere u piščevu kuću nakon zemljotresa u Crnoj Gori, aprila 1979. godine. Njena krajnje neobična pojava, ne samo zbog nesređenih porodičnih okolnosti koje su je odvele u Dom za nezbrinutu djecu nego i njene vrlo osebujne ličnosti, otvara put piščevim maštarijama i tihoj zaljubljenosti. Činjenica da im se pridružila kao peti član porodice, sa kojom odlaze i u vikendicu na Velika Dvorišta na Jahorini, te joj pružaju potrebnu pažnju i nastoje da joj koliko-toliko omoguće da se socijalizira i integrira u tadašnje sarajevske prilike; istovremeno je isprepletena sa nostalgičnim prisjećanjima na skori kraj jedne ere – i one u širem kontekstu, društvene i političke zbog skore smrti predsjednika Tita početkom 1980., ali i one duboko lične u kojoj fascinacija Oliverom jeste i prilika da se čitalac pripremi na ključni, treći dio knjige. Tu će se dogoditi i neke neočekivane stvari, pored onih na koje bi se moglo pretpostaviti da se dešavaju unutar svake porodice u kojoj se djeca postepeno odvajaju ispod roditeljskog krila i kreću ka narednoj fazi odrastanja.

Uobičajena nerazumijevanja između starije sestre i brata se mogu učiniti prežestokim u nekim scenama, ali su i ona vezana za kontekst vremena u kojem je Sarajevo postalo mjesto velike kreativne energije. Radi se o periodu 1980-tih u kojem su se održale XIV. Zimske olimpijske igre, ali i treštala pop i rock muzika, održavale avangardne teatarske predstave, pojavljivali se novi mladi, talentirani književnici, snimali kultni filmovi i dešavale druge krupne promjene koje će, na širem planu, dovesti do pada Berlinskog zida i komunizma kao svjetskog procesa. Međutim, u ovom dijelu, karakteristično nazvanim “Tri očeve smrti“, sve više se nameće autorov odnos prema ocu, za kojeg se može smatrati da polako preuzima glavnu ulogu u priči. Ona se i odvija u tri pododjeljka i obuhvata vrijeme ljetovanja u Zeleniki, mjestašcu na crnogorskom primorju do kojeg je nekada Austro-ugarska izgradila željezničku prugu kao krajnju tačku mreže željeznica crno-žute monarhije na jugoistoku Evrope. U tom prvom pododjeljku se uvode i novi likovi – Lisa, Zorka i Bato – gastarbajteri iz pariškog predgrađa  Nanterre u Francuskoj, koji su na moru sagradili kuću za odmor i iznajmljivanje, ali sa kojima njihovi sarajevski gosti uspostavljaju bliske, skoro pa rođačko-porodične odnose. Vremena su tmurna, jer je srbijanski politički lider Slobodan Milošević održao čuveni govor na Gazimestanu na Vidovdan (28. juni / lipanj) 1989. godine kao uvod u krvave godine raspada Jugoslavije. Autor vješto dozira te šire događaje sa situacijama u kojima se i sâm nalazi prilikom odlaska na sahranu nekog rođaka njihovih domaćina u selo kraj Beograda, gdje ga poprijeko gledaju kao “Turčina“, te boravak neobuzdane Lise u njihovom stanu u Sarajevu, koji je varijacija na njegovu raniju zaljubljenost u Oliveru. Iza te naoko ne odveć uzbudljive emotivne veze odvija se prva drama sa zdravljem oca Ismeta, koji će zbog problema sa srcem završiti na klinici za srčane bolesti u bolnici Koševo. Kao da je to ponukalo sina da odvoji više prostora za podatke iz očeve biografije, a uz to, i drugih članova porodice za koje ranije nije osobito ni imao prilike da ih spomene, a kamoli da kaže koju riječ više o njima. Ovdje je na djelu ona andrićevska smirenost pomoću koje se opisuju i nižu brojne pojedinosti iz života nekoliko generacija, ali sa faktografskim i naizgled hladnim redanjem imena koja su odjednom postala bitna. I, naravno, povezanih ključnih događaja iz očevog životopisa  - talentiranog fudbalera u FK Sarajevo tokom 1950-tih, potom, bankovnog službenika i oženjenog porodičnog čovjeka, koji je imao snažan poriv ka kocki i kockanju, zbog čega mu je majka ozbiljno zaprijetila razvodom, a nakon čega se on i odrekao te hazarderske strasti; te i onih sitnih sjećanja na poklone koje bi donosio djeci, ili njegovoj uredno složenoj uniformi rezervnog oficira JNA. Sve se to odjednom našlo u drugom planu u kovitlacu ratnih događanja koja su zahvatila Bosnu i Hercegovinu u proljeće 1992. godine i o kojima se u knjizi govori nekako izdaleka – iz perspektive učestalih Lisinih telefonskih poziva iz Francuske, pominjanja izbjeglica koje je tamo obilazila i još poneke šture informacije o spaljenoj sarajevskoj Pošti na Obali, koja upotpunjuje taj prelazak ka narednoj situaciji u kojoj je otac zamalo umro drugi put.

U tom drugom pododjeljku trećeg dijela knjige, priča se prebacuje na drugi kraj svijeta, u Los Angeles u Californiji, kamo je autor došao na tromjesečni boravak nakon završetka ratne kataklizme u Bosni. Tamo se našao zahvaljujući programu pomoći mladim piscima diljem svijeta, koje su u Villu Aurora na Pacific Pallisades na obali Tihog okeana, vlasništvo dobročinitelja Liona i Marte Feuchtwanger, primili zaposlenici njihove fondacije, posebno ustanovljene za tu svrhu kao sjećanje na stradanje miliona nevinih žrtva, naročito Jevreja u holocaustu. Ovdje se ritam knjige odvija kao u pričama Jacka Kerouaka, odnosno, njegovog najpoznatijeg romana On the Road (Na putu, 1952.). Naravno, to je jaka reminescencija, jer bi bilo šta drugo predstavljalo anomaliju za mladog pisca i novinara za neki sarajevski sedmičnik, koji se, prstom sudbine, nakon groznih ratnih iskustava, odjednom našao na širokim auto-putevima sunčane, skoro pa rajske Californije po kojima će se često voziti ili u nekim starim chevroletima ili i na skuteru neke zgodne fotografkinje. O tome, ali i bilo čemu drugom, je bio dužan nešto i napisati, na što su ga uredno podsjećale dvije mlađe Jevrejke-Njemice što su se brinule za sveukupni boravak mladih autora, ali je njegova inspiracija, djevojka koju naziva Dalija, ostala u Sarajevu i u koju je ludo zaljubljen. Nije to neobično za ljude koji su doživjeli i preživjeli užasne ratne strahote, pa se odjednom našli u skoro pa nestvarnom okruženju, koje im baš i ne godi, ma kako to zvučalo čudno. Tim prije što su se on i Dalija odlučili vjenčati i započeti život negdje daleko, izvan Bosne, u svakom slučaju. Do toga, ipak, nije došlo zahvaljujući birokratskim preprekama koje su zaustavili njihov plan za “brzinsko vjenčanje“. Odlazak u Ameriku je bilo veliko iskušenje za njihovu vezu, uprkos telefonskim pozivima i pismima koja su kolala s obje strane svijeta. Između njih su prilično precizne opisane pojedine epizode sa javnih nastupa mladih pisaca po californijskim bibliotekama ili centrima “za kulturu“, gdje se govorilo o tek završenom ratu i uz neminovno prisustvo raznih politički ekstremnih ili nacionalističkih grupa koji su dolazili da iskažu svoje negodovanje, pa i gađenje, tom “Alijinom državom“ iz koje su, eto, došli nekakvi mladi pisci da im sole pamet. Ti opisi su snažan kontrast unutrašnjim previranjima u autoru, koji, s jedne strane, osjeća želju da ostane u Americi, a, s druge, postaje sve više svjestan da ga srce vuče nazad u Bosnu. I baš tu se, kao u kakvom dobrom zapletu, pojavljuje Lara, koja radi kao freelancer za BBC radio i koja je bila u Bosni, kamo je otišla nakon gadnog prekida prethodne ljubavne veze. Iz daljeg razvoja priče je vidljivo da se između njih događa neka naklonost, jer će se iz njenog nadimka “Bezubi“ doznati i za teški udes u Sarajevu nekoliko sati prije nego je autor sa svojom jedinicom trebalo da ode na front. Dok je zagrljen šetao s Dalijom po Drinskoj, na njega je s leđa naletio auto i dobro ga polomio, naročito mu je razvalio vilicu i skršio mnogo zuba, ali će se ispostaviti da mu je to, posredno, spasilo život, jer je veći broj njegovih saboraca ubrzo izginuo na ratištu. 

Vezu sa Larom nije lako ni opisati, a kamoli prepričati. U njoj su, osim emotivne strane, vrlo jake reference na književnost i pojedine pisce koji, očito, utiču na profiliranje autorovog umjetničkog iskaza, ali su vidljive i silne nedoumice o tome kako da pomiri tu istovremenu naklonost i prema Daliji i prema toj novoj američkoj prijateljici. Tim prije što se Lara odjednom pojavljuje u Sarajevu i zapošljava kao strani lektor na Filozofskom fakultetu, ali ostaje u gradu i nakon što joj istekne ugovor. Međutim, ona hoće da se vrati u Ameriku, gdje su joj i razvedeni roditelji i bogati stari stric o kojem vodi brigu čestim posjetama u staračkom domu. Lara uporno pokušava da vrati autora u Ameriku nakon isteka svih njenih radnih angažmana 1998. godine. Iako isprva prihvata njen poziv, u tom završnom dijelu knjige se osjeća sve veća povezanost s ocem, kojeg je, kako sâm kaže, počeo bolje upoznavati tek potkraj njegovog života. Čini se da je ta unutrašnja rascijepljenost između odlaska i ostanka uticala na ubrzani ritam narativa, u kojem se smjenjuju autorov boravak u Americi u intelektualnoj sredini New Yorka za koju bi se dalo logički pretpostaviti da mu, ako ništa drugo, godi zbog mogućnosti da je sagleda izbliza, pa i da, eventualno, postane njen sastavni dio. Kako je u Bosni i, Bosancima općenito, logika manje bitna od onoga što njeni stanovnici osjećaju u duši, i ti susreti se pretvaraju u krik protesta prema beskrajnom razglabanju njegovih američkih sagovornika o dekonstrukciji i njenom istaknutom zagovorniku Jacquesu Derridi u onoj karakterističnoj sarajevskoj reakciji, punoj neskrivenog prezira: “Jebo vas Derrida!“ I to neobavezno druženje prekida telefonski poziv o očevom drugom infarktu i brzinskom pakovanju da se prvim avionom vrati kući. Čekajući zavaljen na avionskim sjedištima na polazak, na pamet mu pada i mogući naslov romana koji piše, te mu se čini da su Sve očeve smrti odgovarajuća sintagma o onome o čemu uporno hoće da piše, ali mu nekako priča izmiče. Srećom, otac se i ovaj put izvukao, istina s upalom pluća, zbog koje se sin osjeća glupo i prevareno, ali je on za Laru pripremio verziju s infarktom, valjda da bude dramski uvjerljivija, pa i prihvatljivija.

Priča s Larom će se nastaviti ponovo u Sarajevu, tačnije u restoranu kraj Rimskog mosta na Ilidži, gdje je ona u ulozi kume nekoj djevojci, novinarki iz Banjaluke kojoj je bila poslodavac za vrijeme prethodnog boravka u Sarajevu. Njen posljednji pokušaj da (pri)dobije autora samo za sebe je bilo simbolično davanje buketića cvijeća (bidermajera) nakon obavljenog čina vjenčanja, ali se pokazalo da je to bio i čin njihovog rastanka. Bilo je tu još dugih pisama, ne i telefonskih poziva, u kojim ga je ona optuživala da je uništio njihovu ljubav, što je, u konačnom ishodu, rezultiralo s deset piščevih pjesama koje je napisao kao u transu. Kako sâm kaže: “Ako je neko s moje strane trebao staviti tačku na Larinu i moju vezu, ako sam to trebao biti ja, onda sam sve ispisao u tim pjesmama, otamo je izbijala tuga kao težak miris iz praznog ormara“. (str. 381) Upravo je to dojam ove teške ljubavne proze što se širi poput tuge sa stranica ove knjige. Nju nakratko prekida epizoda s još jednom nezavršenom ljubavnom vezom s djevojkom po imenu Felicia, koja je radila za UN, i epizodom sa djevojkom porijeklom iz Crne Gore koja je bila model na Akademiji likovnih umjetnosti (ALU),  ali uz njeno ime, kao neka usputna informacija, sada stoji neko američko prezime, te roman ulazi u završnicu u kojoj će se ponovo pojaviti Lara u nekom čudnom susretu na obali Jadrana kamo je došla u posjetu prijateljici nakon majčine i stričeve smrti. Iako se činilo da je to njihov posljednji susret, jer je ona po povratku u Ameriku našla novog partnera, ne opet nekog Bosanca nego Amerikanca, vodiča za alpinističke ture, sa kojim je u 41. godini rodila sina, Lara će se pojaviti još jednom i to na samom kraju romana. Tada je pisac već živio u novom stanu na padinama grada, nedaleko od ulice Kartal u kojoj se rodio i njegov otac. Čini se simboličnim da je Miljenko Jergović nazvao svoju najnoviju zbirku priča Trojica za Kartal, za koju se kaže u podnaslovu da je remasterirana verzija (Sarajevski Marlboro remastered) njegove prve i danas kultne zbirke Sarajevski Marlboro (1994.). U istoj ulici (a postoji i Donji i Gornji Kartal) se rodila i piščeva kćerka Ajša 2002. godine, a na isteku te godine se dogodila i treća očeva smrt, nakon što je preuzeo paket s novinama na autobuskoj stanici.

Ovaj put je pobijedila smrt, kako je nekad zapisao sam autor: “Čovjeka za života najviše obilježava smrt“. Kad se to napiše u onim sretnim vremenima kada smrt ne pohodi bližnje, drage i poznate, onda to zvuči kao prazna floskula, ali kada se ona počne sve češće pojavljivati i odvoditi sa sobom baš te bližnje, drage i poznate; onda se u svakom ljudskom biću probude sjećanja i na one na koje odavno ne pomišlja. Pa i na one koji su mu nekad prethodili i iza kojih je ostala pokoja fotografija, ili sjećanja u porodičnim prebiranjima po nekim karakternim crtama ili događajima u kojima je neko od tih predaka sudjelovao. Posljednjih tridesetak stranica knjige je opet raspolućeno – s jedne strane je navedena sažeta genealogija tih predaka, valjda, da ih se ne zaboravi, jer ono što je zapisano jeste i dokaz postojanja; a, s druge, koja je postala prva, je još jedna vinjeta o supruzi, koju je pisac upoznao početkom novog milenija i sa kojom je dobio djecu, a za koju će uspomena na djeda ostati upamćena i po neobičnom natpisu ispod fotografije u rubrici crne hronike u novinama: PREMINUO ČEKAJUĆI AUTOBUS. Kao i nenapisani tekst na smrtovnici koju je sin htio da stavi na tu tužnu obavijest, ali koju, ipak, nije napisao: “Nije mi ništa ostavio osim sebe, svaki dan propitujem koliko je to.“

Bit će da je ta zaostavština bila dovoljno velika da stane između korica ove lijepe i tople knjige. Ali ne samo ono što mu je značio otac nego i majka, čije je stanje nakon muževljeve smrti zgusnuo u nekoliko snažnih stranica “Epiloga“. I njen život sa kćerkom nastavnicom  sa kojom je živjela u zajedničkom domaćinstvu i neprestano zamjerala sinu što konačno ne završi tu knjigu koju piše predugo, i sve te njene male i veće radosti dok je odgovarala na pitanja iz prošlosti u kojoj je uradila ovo ili ono, ali, ponajviše, sâma, kao i gotovo sve bosanske majke na koje padnu sva četiri, a ne ona tri poslovična ćoška kuće. Ni njoj to nije smetalo, jednostavno je prihvatila da je to tako i da drugačije nije moglo biti. Kao da je znala za onu izreku antičkih stoika: “Život je više izbjegavanje bola nego težnja za srećom“, što zvuči kao okrutna sudbina svih supruga diljem Mediterana još od onih homerovskih vremena. I njenom sinu se činilo da je otišla s ovog svijeta, a da još nije ponešto završila što bi neko drugi mogao popraviti. Ili možda nastaviti sa pisanjem u nekoj narednoj knjizi, jer je autor na kraju shvatio da je knjiga bila najviše o majci, jer ima toliko toga još da kaže o njoj, pa ne bi ni mogao da kaže da je napisao sve o svojoj majci, kao u filmu Pedra Almodovara Todo sobre mi madre – Sve o mojoj majci, iz 1999. godine, na izmaku onog stoljeća i milenija čijih se nekoliko decenija prelilo i na stranice ove knjige.

A šta bi još sve mogao da napiše prikazivač ove knjige za koju je teško odrediti da li je, u žanrovskom smislu, roman (kako tvrdi sâm autor), porodična saga, ili autobiografska, ispovjedna fikcijska proza, kako su to u svojoj odluci zaključili ugledni i iskusni članovi ocjenjivačkog žirija u Zagrebu. Možda i to, da je prepoznatljivi sarajevski kontekst uspio da se uzdigne iznad kotline u kojoj je nastao i da, po ko zna koji put, pokaže i dokaže da je iskrena i istinska književnost opet uspjela da prekorači daleko preko nametnutih međa ili granica. To se obično i događa kada se čitaoci (a bogme i kritičari) iz sredina kojima ovo pitko štivo nije osobito blisko u obilju lokalnog kolorita, a koje im neštedimice nudi kao kakvu dragocjenost, suoče sa dobro uobličenim djelom i kada se uspiju probiti bez imalo problema i kroz mnoštvo likova, lokacija, događaja, historijskih i personaliziranih referenci, a naročito specifičnosti lako shvatljivog diskursa, koje ga, u ishodu, čine vrijednim pažnje. Kada se tome pridodaju i izuzetno dobro uklopljene stilističko-književne karakteristike, ne samo kao zanatske nego i kao osobene piščeve odlike; onda se mirno može zaključiti da ovo djelo nadilazi i sredinu i vrijeme u kojem je nastalo i približava se zamišljenim univerzalnim vrijednostima kojima neizostavno teže samo dobra i najbolja književna ostvarenja. A roman Ja sam zasigurno može da polaže pravo da se nađe među njima.

Knjigu, svakako, treba (pro)čitati bar dva puta, jer se u tom drugom čitanju otkriva i ono što je prvi put izmaklo pažnji, posebno oni dijelovi koji drže priču na okupu čistom i iskrenom stvaralačkom snagom njenog autora. Bilo bi lijepo poželjeti da se ta snaga osjeti i u djelima koja tek treba da budu napisana.

Sarajevo - Mostar, februara 2023. godine                                          Srebren Dizdar        

[1] Damir Uzunović, Ja sam, Drugo izdanje, Buybook, Sarajevo – Zagreb, 2021.

[2] Te godine u konkurenciji su bili još i romani: Svetkovina Magdalene Blažević (Fraktura), Sinovi, kćeri Ivane Bodrožić (Corto Literary), Putujuće kazalište Zorana Ferića (V.B.Z.), Gušterov rep Korane Serdarević (Fraktura) i Radio Siga Ivana Vidaka (Sandorf). U širem izboru je bilo 50 djela, u užem 14, a u konačnici ih je šest konkuriralo za ovu nagradu, koja se dodjeluje od 2017. godine.

[3] Na našim prostorima je taj roman maestralno preveo pokojni prof. dr. Zvonimir Radeljković (1943.-2021.) kao: Ralph Ellison, Nevidljivi čovjek, Ex Libris, Rijeka, 2018.

[4] Dostupno na: http://www.omnibus.ba/zurnal/int_uzunovic.php.

[5] Zvanični naziv ove ustanove je u početku, od 1960., bio “Đački dom Hum“, da bi 1983. preimenovan u Zavod za vaspitanje muške djece i omladine. Kako to stoji na zvaničnoj web-stranici “U Zavod su se tada smještala odgojno zapuštena djeca i delikventi uzrasta od 7-18 godina, različite dobi i nivoa školskog uzrasta (osnovnog i srednjeg) a Zavod im je obezbjeđivao smještaj, ishranu, gardarobu, odgojni i edukativni tretman i zdravstvenu zaštitu. Osnovna škola u to vrijeme bila je organizovana u okviru ustanove a nastavu su izvodili nastavnici osnovne škole “Dositej Obradović“ iz Pofalića“. Navedeno prema: https://zavod-sarajevo.ba/index.php/design-and-features.

[6] Ovaj roman se kod nas često pogrešno prevodi kao I sunce opet rađa, iako je u pitanju biblijska referenca u kojoj se ukazuje na egzistenciju ljudske vrste u kojoj se život odvija svake generacije uobičajenim tokom – sunce se rađa i zalazi svaki dan. U engleskoj verziji Starog zavjeta to glasi: “One generation passeth away, and other generation cometh; but the earth abideth for ever – The sun also ariseth, and the sun goeth down, and hasteth to his place where he arose.” U prevodu Biblije koji je sačinio dr. Lujo Bakotić, u dijelu Propovednik (Ecclesiastes) stoji ovaj prevod: “3. Koja je korist čoveku od svega truda njegova pod suncem? 4. Jedan naraštaj dolazi, drugi odlazi, a zemlja jednako stoji. 5. Sunce izlazi, sunce zalazi, pa opet hita na mesto odakle izlazi“. Navedeno prema: Biblija – Stari i Novi zavet, preveo dr. Lujo Bakotić, Dobra vest, Novi Sad, 1988, str. 438.

[7] Sylvia Kristel (1952.—2012.) je bila nizozemska glumica, čije su joj uloge u tzv. mekim erotskim filmovima Emanuelle (1974.) i La Marge (kod nas preveden kao Uličarka, 1976.) donijele međunarodnu slavu, ali i zatvorile vrata karakternim ulogama u filmskim produkcijama svijeta.