Bookstan 2023 / Intervju sa Zoranom Žmirićem

Grozim se kolektivne retrovizor opsesije

Razgovarala: Ivana Golijanin

U susret osmom Međunarodnom festivalu književnosti Bookstan“, hrvatski književnik, kolumnist i muzičar Zoran Žmirić govori o svom posljednjem romanu „Hotel Wartburg“ koji će biti predstavljen u okviru festivalskog programa. Roman je podijeljen na tri cjeline: Na prijestolju sjedi sultan, The Wall (happiest days of our lives) i Papa Was a Rollin´ Stone. Naslovi su, prepoznajemo, preuzeti od poznatih pjesama, a roman poprilično konzistentno prati pripovjedačevo djetinjstvo, tinejdžerske godine i kasniju mladost. Cinober-crveni Wartburg karavan dug 438 centimetara povezuje te periode preko priče o očevoj vezanosti za njega koja je u mnogome odredila (dis)funkcionalnost jedne porodice.

Kako nam razumijevanje onoga što je automobil marke Wartburg značio porodici pomaže da shvatimo vrijeme u kojem se dešava radnja?

Naslovi cjelina, naglašavaju stanje u obitelji u određenom razdoblju. Inače, bio sam siguran kako pišem svoju osobnu priču, a na koncu se taj tekst pokazao kao generacijski kod. Puno ljudi mi je kazalo kako su čitajući imali osjećaj da iznova gledaju svoj život, samo što su u svojoj obitelji imali drugi automobil. S druge strane, kad gostujem u srednjim školama, učenici me pitaju zašto smo po martensice i kožne jakne odlazili u Trst, njima je potpuno nejasan taj kontekst, tako da vjerujem kako bi na pitanje o razumijevanju tog vremena točniji odgovor dali današnji tinejdžeri. 

Predstavlja li Wartburg, kao primjer dugovječnosti kojeg je bilo jeftino održavati, nekakvu očevu nostalgiju za starim vremenima? Što mu je još taj automobil značio?

Wartburg je jedina stvar koju je otac za života od svog rada uspio priskrbiti i to je razlog zašto mu je važan, toliko da mu čak pripisuje ljudske osobine i doživljava ga kao člana obitelji. No da otac nije posve u krivu donekle govori i činjenica kako Wartburg nije samo prevozno sredstvo; u njemu obitelj odlazi na ljetovanja, u njemu se djecu odvozi doktoru, vode se važni razgovori, odvijaju se polemike između oca i majke gdje na vidjelo isplivavaju njihove kulturološke razlike pa tako u automobilu sin po prvi puta uočava koliko su njegovi roditelji međusobno različiti, ali i koliko je cijela njegova obitelj drugačija od ostalih obitelji iz naselja. Automobil je mehaničko ognjište oko kojeg se obitelj okuplja i u alegorijskom smislu mjesto na kojem se vide i prelamaju sve razlike.

Što je automobil značio za sina? Zašto njegov odnos sa ocem nije bio roditeljski prisan i što mu je sve zamjerao?

U početku, Wartburg je za sina čisto obiteljska identitetska odrednica jer svaka obitelj je definirana kroz automobil koji posjeduje; „To su oni koji voze Fiću, evo onih koji voze Škodu...“. U tom periodu sin ne razumije da je njegova obitelj disfunkcionalna. On misli kako je svaka obitelj nalik na njegovu i da svi svoje sukobe rješavaju kroz nasilje i strah. No s godinama uočava kako to nije tako, te da njegov otac više sklonosti pokazuje prema automobilu nego li prema njemu i to ga vodi u anksioznost koja prerasta u ljutnju, te s vremenom u mržnju. Točka preokreta događa se u trenutku kad shvati kako on nije krivac za loš odnos s ocem, spoznaje kako nije na djetetu da definira odnos s roditeljem, već je obrnuto. To ga okreće u potpuno drugom smjeru, prvo postaje indiferentan prema ocu i njegovoj opsesiji automobilom, a prema kraju nadrasta taj sukob i kao odrastao pokušava ispraviti stvari koje je otac pogrešno radio. No oca više nema, a i automobil je na izdisaju, ostaje sin koji ima izbor; odabrati ljutnju prema mrtvom ocu i ostati u toj emociji ili se okrenuti budućnosti i graditi svoju obitelj bolje nego je to činio njegov otac.  

Što općenito mislite o našoj sklonosti da na prošlost gledamo sa nostalgijom? Je li prije stvarno bilo bolje? Govoreći i o književnosti: da li se raspadom kulturnog prostora koji su dijelile jugoslovenske države desio i korak unazad kada je riječ o pojedinačnim književnostima tih zemalja?

Grozim se osvrtanja unatrag, te kolektivne retrovizor opsesije zbog koje se čini kako ljudi nisu spremni prihvatiti prolaznost, svoju ponajmanje, a kamoli onu koja je vidljiva raspadanjem sustava koji u svojoj propasti za sobom vuče i sve ono dobro što je nekad uspostavljeno. Je li prije bilo bolje? Ako računamo s time da prije, za operaciju bolesne djece roditelji nisu morali apelirati na javnost da im pomogne, da se ulagalo u školstvo, zdravstvo, kulturu, sport, da su se gradile škole, biblioteke, bolnice, dječji vrtići, kazališta, sportske dvorane, moglo bi se zaključiti da je prije bilo bolje. Kad s druge strane gledamo na prošlost u kojoj si zbog ispričanog vica mogao završiti u zatvoru, onda je to upitno. Mislim da svatko od nas na to gleda iz čisto sebičnih razloga, odvagujući je li njemu bilo bolje onda ili danas, a ne kako je bilo društvu u cjelini. Mislim da je naš najveći poraz taj, što krenuvši naprijed, nismo od bivšeg sustava preuzeli stvari koje su bile ispravno postavljene i tako gradili budućnost, već smo sve što je imalo predznak prošlosti spalili kao da nikad nije vrijedilo, te krenuli naprijed opterećeni bijesom. Vjerujem da sve ima svoje mjesto na vremenskoj crti, ne mislim da je prije bilo ni bolje, ni gore, jedino što sa sigurnošću mogu kazati jest da je bilo drugačije, a koliko smo to drugačije spremno dočekali, pogotovo ako to nismo mi sami birali, danas jasno pokazuje svatko za sebe. Govoreći o umjetničkom prostoru Balkana, ne mogu odvojiti geografski od vremenskog okvira, lociranje područja nakon raspada SFRJ gledam istim očima kao i prije rata. Za mene je svaki prostor istovremeno geografski i duhovni, a u duhovnom ne postoje jasne granice, osim onih koje sami postavljamo. Govoreći čisto u kontekstu prostora, umjetnosti ne pridjeljujem strane. Ne može mi stranac biti netko tko voli Batu Stojkovića, Ljubu Tadića, Paju Vujisića, Žigona, Milenu Dravić, Miku, Kiša, Šovagovića, Lepetića, Ujevića, Vesnu Parun, Vesnu Krmpotić, Ugrešićku, Fehmiua, Mešu, Džumhura, Matvejevića, Dizdara, SCH, EKV, Paraf, Miladojku Youneed, Mizar, pa ako hoćete i Jodorowskog, Huga Pratta, Joy Division, Blade Runner… i brojne druge. Umjetnost jedina povezuje ljude, ne razdvaja ih, zato mi je, pogotovo govoreći zemljopisno, užasno komplicirano gledati na bilo kakvu umjetničku produkciju u prije/poslije formatu.  

Prvom dijelu romana prethodi kratki prolog koji je gotovo identičan završnom dijelu naslovljenom Povratak na izvor. Struktura „Hotela Wartburg“, priznajem, često više liči na zbirku priča. Koji ste žanr imali na umu kada ste pisali?

Kad pišem nemam na umu ni žanr ni čitatelja, pišem ono što je meni važno, a unutar teksta si postavljam izazove. Primjerice kod „Pacijenta iz sobe 19“ izazov mi je bio ponuditi čitatelju da osjeti kako je on aktivni lik romana, da umisli kako se protagonist obraća njemu, čitatelju, a ne psihijatru. Kod „Hotela Wartburg“ teme su se pisale same, samo sam zavirio u djetinjstvo i u okoliš u kojem sam odrastao; urbani melting pot, radničko naselje u kojem dominiraju četiri nebodera s po 150 stanova. Prolog romana napisan je posljednji, prije toga nisam bio zadovoljan strukturom i zamolio sam „Frakturu“ za odgodu izdanja dok se ne sprijateljim s gotovim tekstom. No kako god okretao i prekrajao, smetalo me to što sam vrijeme u romanu postavio pravocrtno. Konačno mi je sinulo da bi bilo dobro početi s krajem, tako sam složio cikličku strukturu i tekst je konačno prodisao.

Na jednom mjestu stoji kako otac čeka pravo na novi stan, a umjesto toga mu Bruno iz sindikata saopštava da je pravo pripalo drugom, i govori još - A rekao sam ti da se učlaniš u partiju. Rekla bih da ovdje vrlo dobro nagovještavate posljedice koje će doći sa ratom (iako ga ne spominjete), a koje su na Balkanu izraženije nego ikada...

Da, jer rat na Balkanu se nije dogodio tako što je netko okrenuo prekidač, to je raslo godinama, a kao i uvijek kad je rat u pitanju, prvo se zapalilo u temeljima društva, tamo gdje pucaju žuljevi i znoj grize ovratnik. Radnik do jučer zadovoljan klasnom jednakošću, a koji ima stalan posao, stan, pravo na zdravstvenu skrb i godišnji odmor, shvaća kako njegov šef ima sve to, plus dva automobila, kuću i vikendicu, odjednom osjeti kako zbog toga smije glasno opsovati i da neke stvari može promijeniti u svoju korist. No promjena je, ako ćemo nastaviti na pitanje o prošlosti, takva da sad s odmakom možemo zaključiti kako se stvari otada do danas i nisu nešto značajno promijenile i da je ona ekipa koja je prva popušila ratni marketing danas u lošijoj situaciji nego li je bila prije rata. I dalje pripadnost političkoj struji donosi benefite, s tom razlikom što pojedinci danas umjesto jedne vikendice i dva auta, imaju nekoliko firmi i jedina im je briga hoće li im iduća jahta imati 18 ili 24 metra, a drugi nemaju ni stanove u kojima, bez da pitaju gazdu, mogu zabiti čavao u zid i na njega objesiti sliku nekih, njihovih ili tuđih, boljih vremena.

Prvu ste zbirku priča objavili 2002. godine. Koliko su se Vaše spisateljske preokupacije promijenile do danas i uopšte koliko se književna scena promijenila od trenutka kad ste objavili svoju prvu knjigu?

Promijenio sam se kao osoba, samim time i kao autor, tako su se promijenile i teme koje me zanimaju. Sve se promijenilo i to nije tako loše. U čemu je smisao ako nemamo šansu mijenjati se na bolje? Kad krenem stagnirati to će značiti da sam odradio sve što sam imao i da je vrijeme za poći dalje, do iduće inkarnacije.

U kojoj mjeri Vaša angažiranost na polju kulture – pišete kolumne, bavite se muzikom i fotografijom – doprinijela književnosti koju pišete? Koliko toga je u „Hotelu Wartburg“ obremenjeno intertekstualnim i referencama na dijelove pop kulture?

Prije pisanja bavio sam se glazbom, prirodno, iz Rijeke sam, gdje je '80 svaki kvart imao jedan dobar bend. Kao i većina iz moje generacije, kad sam se kao mlad čovjek poželio izraziti, krenuo sam od glazbe. Po putu sam se okušao i u drugim medijima, a do danas sam zadržao veliku ljubav prema vizualnoj umjetnosti. Ne samo u „Wartburgu“, u svakoj mojoj knjizi postoje brojne reference na pop kulturu, rado posežem za time jer tako vraćam dug svemu što me definiralo.

Što sve pokreće Vaš spisateljski poriv? Mislite li za sebe da ste angažirani pisac i, uopšte, da li književnost mora biti angažirana da bi bila kvalitetna?

Pišem ono što me tišti, a to su uglavnom teme u kojima razmišljam koje su me odluke dovele u neke situacije i jesam li iz toga izašao kao bolja osoba. Iako su moje knjige prožete socijalnim nabojem, ne vidim se kao angažiranog pisca, no, ako se čitatelj nakon moje knjige može zamisliti nad sobom i ako ga to može pomaknuti prema naprijed, onda rado prihvaćam tu vrstu odgovornosti.