Bookstan 2023 / Intervju s Oljom Savičević Ivančević

Od pisanja je gore samo nepisanje

Književnost se može suprotstaviti političkom revizionizmu.

Razgovarala: Ivana Golijanin

Olja Savičević Ivančević na Bookstan dolazi pričati o svoje dvije posljednje knjige, romanu „Ljeta s Marijom“ i dnevniku „Pisma čitateljici“, koje su objavljene u kratkom vremenskom razmaku. O njihovim tematskim i drugim okupiranostima, književnosti danas, i mnogočemu drugome smo razgovarale ovom prilikom.

Koje je bilo polazište za pisanje/nastanak „Ljeta s Marijom“, a koje za „Pisma čitateljici“?

„Ljeta s Marijom“ su roman, a „Pisma čitateljici“ dnevnik, može se opisati i kao dnevnik života koji se odvijao dok sam pisala roman i dnevnik samog rada na romanu. I jedno i drugo povezuje to što pripadaju nekakvoj socio-autofikciji koja naoko piše o osobnom ili iz osobnog, a zapravo više govori o samom društvu, nego o autorici.

„Ljeta s Marijom“ obuhvataju život žena (iz) jedne porodice u dalmatinskom gradiću, prisjećanja na djetinjstvo i odrastanje, sa kontinuiranim osvrtom na zaboravljene pretkinje-kćeri i odnos društva prema njima kroz vrijeme. Ko su Vama/za Vas Marije?

Radi se o pet žena koje povezuje isto ime i ista kuća uz koju raste stablo bugenvilije (koja je simbol mediteranske faune, a zapravo je porijeklom strankinja), a nisu sve u krvnom srodstvu, njihove su veze suštinske. Bila su dva poticaja, jedan se dogodio davno kada mi je u ruke došla jedna knjiga s obiteljskim rodoslovljem, a u kojoj je svako stablo završavalo kad bi neki „promašeni mediteranski subjekt“ dobio kćeri, tu je prestajao službeni spomen na pretkinje, koje su ostale zarobljene u vječnom kćerinstvu, i one su se nastavljale postojati samo u kućnim legendama. Želja da te priče zapišem, nadomislim, izmislim itd., javila se kasnije, tijekom ljetnih mjeseci koje sam kao odrasla provodila s majkom, koja je za mene te priče i zapamtila. S vremenom mi se pokazalo da su one više od obiteljskih mitova, jer zbog svoje sudbine i izloženosti porodice društvenim potresima, govore puno i o životu djevojaka i žena u Dalmaciji, ali i na Balkanu. Jedna od Marija, Maša, rođena je u Bosni i dio nekih meni najdražih priča događa se u Bosni.

U romanu ste u fikciji rekonstruisali stvarne živote. Zanima me kakav je Vaš odnos spram povijesti u kontekstu književnog djela. Treba li nam više književnosti koja se bavi ovakvim pričama?

Jako je zanimljiva ta paralelna povijest žena koja nije napisana, ali je ipak upisana u iskustvo svijeta kao intimna povijest čovječanstva. Sada već postoji određen broj knjiga koji se ovom temom bave. Ali zanimljive su i ostale paralelne povijesti, one koje su ostale na marginama društva, najčešće u onim skupinama koje su bile skrajnute. Povijest u kontekst književnog dijela ima smisla kad govori nešto i o sadašnjosti, tako bi te knjige trebalo i pisati, na neki suvremen način, istraživački, svakako ne u aoristu. Ideš u prošlost da nešto spoznaš i doneseš za budućnost. U našem kontekstu u kojem se povijest prekraja kako kome padne na pamet, ispričati svoje priče ima itekako smisla, književno pamćenje može se suprotstaviti političkom revizionizmu. To nije spomenik koji možeš srušiti ili prefarbati, ipak je otporniji.

Sudbine ovih žena se kroz pet generacija povezuju i uslovljavaju jedna drugu, baš kao i tri pramena kose u pletenici koja krasi naslovnicu romana čiji dizajn potpisuje Ivan Stanišić. Poglavlja romana koja su temporalno smještena u dalju prošlost ̶ dvadesete, pedesete i šezdesete godine dvadesetog vijeka  ̶ ispisujete koristeći dijalekat i lokalizme, dok priče Marijoline kćeri obilježava jezik ovog vremena.

Rekonstruirala sam svako ljeto u kojem se pojedina priča/ulomak odvija, od povijesnog konteksta do jezika koji se tada govorio u prostoru o kojem pišem, s tim da sam nastojala da ipak taj govor bude čitljiv i nekome tko nije iz tog kraja, bilo mi je važnije oponašati melodiju govora, nego doslovno rekonstruirati vokabular recimo dalmatinskog govora prabake. Također, atmosfera mi je bila važnija od činjenica koje su poslužile da bi se preko njih govorilo o emocijama. Za mene je to bilo važno iskustvo, jer mi se u život vratio stari kaštelanski govor koji se danas jedva može čuti, jedne moje bake, ali i bosanski druge bake za koji sam mislila da ga ne znam (a znam) ili urbani beogradski govor kojim su pričale moje rodice (i taj znam). Vrijeme se vratilo kroz jezik, čak i ono koje je bilo prije mene. Ali i intimni, izgubljeni prostori. Mara, koja je u romanu današnja adolescentica, generacija Z, bolje se snalazi s engleskim nego s materinjim, to su neke činjenice o jeziku. Ovo otvara i pitanje kako se mijenja, razvija, prelijeva jezik, katkad u nekim svojim inačicama i nestaje; u današnjem kontekstu, dok se razni jezični puristi i nacionalisti upiru da zacementiraju svoju verziju onoga što se nekad zvalo hrvatsko-srpski, postaje li taj jezik dijalekt kojim će uskoro pisati samo zavičajni pjesnici? I kako ga sačuvati i od nacionalizma i od marginalizacije. Mladi čitaju, ali vrlo slabo domaću književnost. Ona nipošto nije loša, ali bojim se da im je loše prezentirana.

Govoreći o tome: u „Pismima čitateljici“ stoji da je„teško biti pisac u zemlji u kojoj je jezik pitanje politike“. Zbog čega je još teško biti književnica u današnjem vremenu, u ovim državama?

Sve je kod nas pitanje politike, kamoli ne jezik. To što citirate odnosi se na jednu konkretnu ružnu situaciju koja se događala vrijeme pisanja dnevnika, kada su državne institucije, u najbenignijem tumačenju, pokazale da ne razlikuju jezik književnosti od standardnog. Ali ne bih ponovo izvlačila tu priču, jer su se u njoj ružno i neugodno osjećali samo oni koji su bili žrtve te gluposti, ostalima se ništa nije desilo, kao i obično. U našim državama danas postoji jedna suptilnija vrsta cenzure koje se odražava kroz marginalizaciju ako nekome ne odgovaraš bilo svjetonazorski bilo privatno, a to je autoricama teže jer nisu tako međusobno „uvezane“ kao kolege. Drago mi je u novoj generaciji primijetiti određenu solidarnost i aktivnu suradnju među spisateljicama. Našim autoricama uspjeh dolazi izvana, preko prijevoda, kritika, nagrada u inozemstvu, tek onda nas donekle uvaže i doma. (A i u inozemstvu katkad imaju očekivanja što bi i o čemu trebale pisati autorice s Balkana.) S autorima to uglavnom nije slučaj, njima je bolje kod kuće.

Na samom početku dnevnika čitamo spisak stavki koje autorica smije ili ne smije u okviru svog pisanja. Ironizirajući mizogine, nacionalističke, i ine komentare na kraju zaključujete kako se se nijedna ne drži „ćaknutih propisa u zagradama“. Žene pišu sve više i to rade sve bolje i samouvjerenije. Kakva ste Vi čitateljica? Koga biste nam preporučili i kome se uvijek vraćate?

Često u intervjuima autorice, kad ih se pita da preporuče nešto za čitanje ili izdvoje nekog koga čitaju, kažu da ne bi nikoga izdvajale, jer će sigurno nekoga ispustiti. Ne razumijem kako bi to ikoga moglo uvrijediti. Kad već imaš priliku preporučiti dobru knjigu, spomenuti autoricu koju voliš, knjigu koja je dobra, širi dobru vijest. Evo, nabrojat ću vam ono meni najzanimljivije što sam čitala ili čitam ovo ljeto i što bih preporučila za čitanje: Camila Sosa Villada: Loše djevojke, Mircea Cartarescu: Solenoid, Tatjana Gromača: Ivan Bezdomnik i njegove pjesme, Maja Solar: A htela sam, Ljudmila Petruševska: Oteti. Istorija zločina, Lejla Kalamujić: Požuri, izmisli grad, Želim Periš: Gracija od čempresa, Jurica Pavičić: Crvena voda. Ovo ljeto sam se vratila Ireni Vrkljan (tek je sad dobro razumijem), a i Dubravki Ugrešić. A zbog filmskog scenarija na kojem surađujem vratila sam se i ženskoj usmenoj poeziji koja je prepuna sirovog, žestokog feminizma u potpunom neskladu s konzervativnim i patrijarhalnim društvenim životom žena ruralnih krajeva. Kao da su u pjesmi, i samo u njoj, našle oslobođenje i, kad već nisu smjele govoriti, doslovno propjevale. Osim toga, u „Pismima čiteteljici“ spominjem velik broj autorica koje stvaraju danas ili su nekad snažno obilježile moje čitateljsko iskustvo, pa koga zanima, neka uzme i čita.

U „Ljetima“ pišete o tabuima, o odnosu spram tijela i ženske intime (opis prve mjesečnice Marijoline bake 1937. godine), da biste u dnevniku zaključili kako danas o stvarima poput tjelesnosti ne govorimo „bez grča i skanjivanja“, i da zato imamo „hrpu starih izanđalih pubertetlija u ulogama mislilaca.“ Kako smo i kada uspjeli toliko regresirati?

Možda još nisam dovoljno stara, nadam se ni izanđala, da bih znala odgovor na ovo pitanje. Je li tako i prije bilo? Mislim da jest, samo što su, govoreći o Jugoslaviji, tjelesnost tematizirali muškarci koji su prikazali stvari iz mačo optike koja, izgleda, zbilja jest odgovarala duhu tog vremena i prostora. Nisu lagali, samo smo ostali zakinuti i zakinute za žensku perspektivu. Nakon izlaska iz konzervativnih devedesetih, dogodilo se da danas tjelesnost rijetko tko tematizira, osim problemski. Eros kao da je iščezao iz umjetnosti, postao je i on političan. To je bilo potrebno u jednom trenutku, kao suprotstavljanje regresivnim procesima, ali dugoročno ne može biti dobro; taj neki spoj političke korektnosti i aseksualnosti nije dobar za umjetnost. Upravo zbog senzualnosti smo zavoljele neke najznačajnije feminističke spisateljice Duras, Ernaux, Ferrante, Vrkljan, pa i Jelinek koja je drugačija, ali bih je svejedno stavila u taj korpus. Nešto takvo mi se čita kod nas, na neki nov današnji način, jer to jest žensko pismo u najboljem smislu te riječi. Evo, sviđa mi se kako Maja Solar piše o seksualnosti i nesanici, a i Dora Šustić u svom debitantskom romanu „Psi“ ispisuje jednu vrlo karnalnu, erotičnu priču.

Obe Vaše knjige u sebi sadrže momente društvene kritike. Mislite li da ih dobra književnost mora imati ili je takva angažiranost samo dodatni plus?

Dobra književnost ne mora imati elemete društvene kritike, ali obično ih ima. Ako je organska, angažiranost je plus. Ako strši iz knjige kao namjera, rijetko je dobra, iako ima i takvih slučajeva kao kod Atwood, Evaristo...

Na kojoj je knjizi bilo teže raditi? Kakve su bile dosadašnje reakcije i jeste li Vi zadovoljni?

Teže je bilo raditi na romanu, jer dnevnik nastaje u hodu, a dio je već bio objavljen u kolumnama. Izdanja „Ljeta s Marijom“ u Hrvatskoj i u Srbiji su pola godine nakon izlaska doživjela ponovljena izdanja, neka finala i nagrade, a spominje se i kazališna predstava (nije još službeno, ali jest neslužbeno). Pretpostavljam da bih trebala biti zadovoljna s te strane, ali kad su knjige u pitanju, prerano je govoriti o tome, književnost ima svoju dinamiku koja je u dobrim slučajevima trajna i nepredvidljiva, ili je barem tako dosad bilo. Najviše mi je značilo što su te roman prihvatile spisateljice i kritičarke, ali i općenito žene, mlađe generacije. Nakon čitanja, puno njih je imalo potrebu podijeti sa mnom priču o svojim pretkinjama, tako su se priče nastavile prenositi i širiti kroz razgovore i dopisivanja, a neke je potaklo i na umjetnički rad. „Pisma čiteljici“ je drugačija knjiga, ona će ostati u užem krugu vjernih čitatelja, a kasnije možda nađe i put do šire publike, ne mogu to znati. Meni je bila lijepa i značajna  ta mogućnost suradnje s Mehmedinovićem unutar njegove dnevničke edicije i bilo mi je, iz intimnih razloga koji se iz zapisa daju iščitati, prirodno da ta knjiga izađe u Sarajevu.

Jeste li već uključeni u rad na nekoj novoj knjizi? Ima li istine u onome da svaki pisac mora uvijek sa sobom imati jednu priču koju misli pretvoriti u književno djelo? (ne sjećam se gdje sam ovo pročitala, praštajte)

Haha, praštam. Istina je, bar u mom slučaju. Koja pokora. Od pisanja je gore samo nepisanje.