ALENA MORNŠTAJNOVÁ: "Šuma u kući" knjiga je o zlu, o tome koliko je teško otkriti zlo, a još teže – ali ne i nemoguće – odbraniti se od njega.

„Željela sam napisati roman o tome koliko je teško razlikovati istinu od laži i suprotstaviti se zlu. Željela sam pokazati kako određeni izbori, koji se posmatraču čine jednostavnim, mogu biti nejasni i nepremostivi. Na kraju, zbog same sebe željela sam objasniti zašto se takve stvari dešavaju i zašto se s njima teško suočiti.” — Buybookova urednica Ena Hasečić razgovarala je s češkom autoricom Alenom Mornštajnovom povodom objavljivanja njenog najnovijeg romana Šuma u kući na bosanskom jeziku. Intervju je kao i roman s češkog prevela Ljiljana Halilović.

Vaša prethodna djela – poput romana Hana – društveno su angažovana i smještena u određeni historijski kontekst. Zašto ste se odlučili za pisanje ovakvog romana koji se i stilski razlikuje od vaših prethodnih, mnogo je sažetiji, a i kao takav je u kratkom vremenom periodu postao veoma popularan, otvorio mnoga pitanja te u neku ruku postao kontroverzan.

Željela sam napisati knjigu o tome odakle potiče ono loše u nama. Šuma u kući knjiga je o zlu, o tome koliko je teško otkriti zlo, a još teže – ali ne i nemoguće – odbraniti se od njega.

U pravu ste da je ovo moj najsažetiji roman, a vrijeme i mjesto u kojem je smješten nije naglašeno, jer ništa od toga nije suštinski bitno. Ono što se događa u knjizi moglo bi se dogoditi – i, nažalost, događa se – u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu. Ujedno, ovo je i knjiga o lažima koje to zlo stvara. U češkom izdanju, čak i unutrašnja korica knjige ukazuje na laž. Originalni naziv knjige, Les v domě, promijenjen je u Lež v domě, tako da čitalac zna s čime će se susresti u knjizi. Igra riječi LES (šuma) i LEŽ (laž) je, nažalost, jedna od stvari koje se obično izgube u prevodu.

Kakvu god knjigu da pišem – porodičnu sagu, historijsku dramu, alternativnu historiju ili psihološki roman, uvijek mi je u fokusu porodica. Porodica je mjesto odakle svi stupamo u vanjski svijet, mjesto koje nas do izvjesne mjere formira i određuje kakvi smo, kako uspijevamo da se snađemo u vanjskom svijetu. Mnogo je teže nositi se s onim što nas u životu snađe ako nemamo čvrstu podršku porodice, ako nam bližnji nisu oslonac nego, naprotiv, oni koji nas povređuju. Ova misao nije nova niti predstavlja neko otkriće, ali ipak izaziva to što pominjete u svom pitanju: kontroverze i neprestanu diskusiju između ostalog o tome da li knjiga povređuje ljude koji su nešto slično doživjeli. Čudno je da nikome ne smetaju detektivski romani, trileri, horori gdje se svaki čas neko ranjava i ubija i gdje teku potoci krvi, ali smeta im knjiga u kojoj se pojedinac trudi da prekine lanac zla.

Kada govorimo o likovima u romanu, zanimljivo pitanje je kojeg od njih je bilo najteže i najinteresantnije oblikovati? Da li je to djevojčica iz čije perspektive čitamo roman? Majka koja je cijeli život bila ovisna o drugima i nikada se u nije u potpunosti pronašla i ostvarila? Ili možda baka i djed čije ponašanje do kraja romana ne uspijevamo opravdati?

Meni je najinteresantniji lik u romanu majka. U jednom trenutku sam se bavila mišlju da joj dam glas, da i ona bude pripovjedačica dijela priče kako bi objasnila svoje motive i pogled na cjelokupnu situaciju, ali sam onda shvatila da bi to narušilo pomenutu jezgrovitost knjige te odvratilo pažnju od glavne junakinje.

Jako me iznenadilo što mnogi čitaoci duboko mrze i osuđuju junakinjinu baku, a djeda gotovo da izostavljaju. To mi je bilo veoma šokantno. Svakako, baka je snosila svoj dio krivice, ali je istovremeno bila jedina koja je barem malo vodila računa o djevojčici. Iz literature koju sam proučavala, spoznala sam da je i ona bila žrtva, da se ponašala po obrascu po kojem se ljudi u njenoj situaciji ponašaju. Što je, naravno, ne opravdava. Mogla je i trebala biti ta koja će zaustaviti zlo, ali to ipak nije učinila.   

U trenutku kada glavna junakinja progovara o svemu što se događalo u njenom djetinjstvu i o događajima koji su joj promijenili život, ništa značajno se ne događa, iako je, kako i sama navodi, vjerovala da kad se riječi glasno izgovore, da će se srušiti svijet. Mislila sam da će se podići vjetar i raznijeti šumu. Mislila sam da će se vatra rasplamsati i spaliti svijet tako da će ostati samo pepeo, da više nikada ništa neće biti kao prije. Šta mislite zašto je to tako? Kada smo mi, ljudi, izgubili empatiju, čak i prema bližnjima?

U toj porodici svi lažu. Ne lažu samo jedni druge, nego i sami sebe. Lažu sve oko sebe. Lažima uvjeravaju djevojčicu da je svijet van njene porodice zao, da je vrebaju opasnosti. Ne žele da njihova jeziva tajna, koju svi znaju iako se pretvaraju da nije tako, izađe na vidjelo. Okolina doživljava porodicu kao jednu od mnogih, ne sluti šta se u njoj događa, a djevojčica se nikome ne povjerava, jer ne sluti da bi mogla. Njeno jedino oružje je laž. Boji se da zatraži pomoć, sebe smatra saučesnicom. Veoma je teško pomoći čovjeku koji odbija pomoć, bez obzira kakve razloge za to ima.

Mi, čitaoci, pratimo njenu priču s distance i s iskustvom odrasle osobe koja, udobno smještena u svojoj fotelji, već ponešto zna o svijetu. Moramo shvatiti da je junakinja knjige samo preplašeno dijete. Kada konačno smogne snage da progovori, nailazi na nepovjerenje. Ne preostaje nam ništa drugo nego da se nadamo da se u tom slučaju radi o propustu pojedinca, nikako sistema.

Bez obzira na to što su vaše rečenice kratke, a roman ne obiluje opisima, čitalac ovdje nikako nije uskraćen. Do u detalj može zamisliti ono o čemu pišete. Zanima me da li ste ovakvim postupkom željeli ostaviti prostora čitaocima da određene postupke iščitavaju u skladu sa svojim životnim iskustvom?

Kao čitateljica ne volim duge opise. Ponekad je dovoljan detalj, jedna dobro napisana rečenica, da se opiše atmosfera. Pišem prilično sporo i tekst čitam nekoliko puta naglas, precrtavam rečenice ili riječi koje im narušavaju ritam.

Na početku rada na knjizi tu je tema koja me u tom trenutku interesuje, pa tek onda istražujem o njoj i smišljam priču. Onda biram pripovjedače, volim koristiti tehniku više pripovjedača kako bih čitaocu ponudila različite perspektive istih događaja. Ponekad se opredjeljujem za takozvanog sveznajućeg pripovjedača, što mi omogućava da ispričam  i ono što je skriveno iza horizonta dostupnog likovima knjige. Ton, atmosferu i tempo priče određuje tema i ti elementi nastaju tek u procesu pisanja. Likove stvaram, ali im nikada ne sudim. Svaki čitalac mora donijeti svoj vlastiti sud. Meni kao autorici zanimljivo je pratiti kako se sudovi čitalaca o pojedinim likovima razlikuju.

Autorica ste šest romana i nekoliko knjiga za djecu među kojima je i slikovnica Kapljica Aja. Mnogi autori navode da je pisanje knjiga za djecu pravi izazov. Kako je ovaj proces izgledao kod vas?

Napisala sam već tri knjige za djecu, a još tri su u pripremi za objavljivanje. Nikada nisam planirala pisati knjige za djecu, ali dok sam pisala Hanu, knjigu o Jevrejki koja je imala tešku sudbinu, bilo mi je potrebno nešto lakše za dobrobit vlastitog psihičkog zdravlja. A knjige za djecu su povratak u vedriji svijet pun fantazije i humora. Uživam dok ih pišem što se, nadam se, u njima i osjeti, jer su ih mali čitaoci veoma dobro primili. Za to mogu zahvaliti i svojoj ilustratorici Galini Mikinovoj koja stvara likove mojih junaka.

U Češkoj ste prava literarna zvijezda, a vaši romani spadaju među najprevođenije. Da li trenutno radite na novoj knjizi i da li ovo prethodno navedeno stvara određeni pritisak u tom procesu?

Da, radim na novoj knjizi i opet je to tema o kojoj sada mnogo razmišljam. Pisanje je postalo dio moga života. Ako ne putujem, onda gotovo svaki dan pišem. Dane kada ne pišem vjerovatno bih mogla nabrojati na prste jedne ruke. Kada pišem mislim o toj temi, o priči, razmišljam o likovima, njihovim motivima, osjećanjima, razmišljanjima, a ne o čitaocima koji će jednoga dana čitati tu priču. Pisanje je za mene slobodna teritorija, nikada ne dozvoljavam da mi neko govori šta i kako trebam pisati. I sama snosim odgovornost za rezultat. Moje knjige su dio mene koji sam poslala u svijet. Čitaoci ih mogu uzeti ili ostaviti. Njihov izbor. Uostalom, kao i sve u životu.

Za kraj, šta trenutno čitate i koje savremene češke autore i autorice biste preporučili čitaocima u Bosni i Hercegovini?

Trenutno čitam knjige o temi koju obrađujem u novom romanu. A kada govorimo o češkim autorima i autoricama, to ovisi o ukusu čitaoca – ja, recimo, volim, knjige Markéte Hejkalove, Viktorije Hanišove ili Petre Dvoržakove.

_____________

Fotografija autorice © Vojtĕch Vlk