"88" Nadije Rebronje uskoro u prodaji

Klavir obično ima 88 tipki, 52 bijele i 36 crnih, iz kojih proizlazi 88 tonova. Pijanist u pravilu čita 88 nota. Ovih 88 mikroproza istovremeno čine jedan klavir i jedan klavirski koncert. Svaka priča jedan je ton, ali sve priče zajedno okupljene, jer tako ih treba čitati, kao cjelinu, ne čine roman, kako bi to netko krivo pomislio, nego jednu precizno oblikovanu muzičku formu. Na prvi pogled, svijet Nadije Rebronje nije mimetičan, ne opisuje stvarnost, ne svjedoči na sudu. Ali kao što ni Bachove Goldberške varijacije ne opisuju stvarnost, niti se mogu upotrijebiti kao dokaz na sudu, a ipak ništa o stvarnosti tako precizno ne govori kao kad Glenn Gould mrmljajući svira Goldberške varijacije, tako je i 88, Nadije Rebronje, svijet i život deriviran u riječi. Muzika postojanja. Čudesno, nepodnošljivo lijepa knjiga, koju ovaj njen čitatelj odsad smatra svojom. A drugu, crnu, dirku, koja glasi: “- iz brzog voza možeš vidjeti kako voz prozorima lomi svijet oko nas./ - potrebno je slomiti svijet da bi od parčića izgradio novi.”, za čitatelja konačna je definicija putovanja.

Miljenko Jergović

Pred nama je neobična knjiga, za koju usputni, neangažovani čitaoci i čitateljke ne bi znali reći je li „laka“ ili „teška“ – ali bi je u svakom slučaju rado i sa zadovoljstvom pročitali, jer ima taj appeal koji vuče na muziku i na neke priče koje kao da su nam svima poznate... No, ispod te nepodnošljive lakoće „talasi su razbili tekst“ i pretvorili ga u 88 klavirskih tipki/pjesama u prozi, a one nam pričaju o surovoj nježnosti „koja lomi svijet oko nas“, kada „krećeš se previše brzo da bi bio tijelo, samo si muzika“ – ali ne tako brzo da autorica ne uspije zabilježiti užas i ljepotu savremenog svijeta, unutarnjeg i vanjskog. Nadija ispisuje sjajan hommage lektiri – između ostalog, nudi nam čudesnu kombinacija Borgesa i Harmsa („jedan je čovjek poželio da herojski pogine na svih sedam kontinenata“), ali priređujući nam koncert za tekst i bol na ženski – najbolji način..

Ferida Duraković

Knjiga 88 građena je od 88 „klavirskih tipki“, fragmenata, koji nisu povezani nekim vanjskim, mehaničkim okvirom. Kao ključ za razumijevanje konstrukcijskog principa može poslužiti 6. tipka/fragment, u kojem ženski govoreći subjekt kaže da je upoznala pijanistu koji je ranije bio filozof, student hidronautike, kandidat za porno glumca, radnik na plantaži. Nakon što je pročitao Božanstvenu komediju, pijanista je razbio klavir „i ostavio za sobom osamdeset osam svjetova u osamdeset osam dirki“. Ovo upućuje na to da Rebronja gradi svijet u kojem se, sasvim borhesovski, jedna knjiga doživljava jednako stvarno kao stol ili klavir na kojem ta knjiga stoji. Borhesovski postupak ogleda se i u tome što je autorica zamislila da su neke pripovijetke, novele, ili, čak, romani već napisani i onda nam ona u svojim fragmentima donosi „sažetak“ karaktera, sudbine, ili egzistencijalne situacije na kojima se ta „napisana“ djela zasnivaju. Pošto velike teme - poput smrti, slobode, ljubavi, tradicije - kojima se i ovi fragmenti bave, više ne garantiraju uvjerljivu cjelovitost književnog djela, 88 nas podsjeća da suvremena proza više živi od takta i ukusa onog ko tu prozu ispisuje nego od velikih tema. Zato ovi fragmenti „još uvijek nisu“, ili „već nisu“, dio neke čvrste cjeline, koju oni metonimijski predstavljaju. Visok stupanj samostalnosti fragmenata i način na koji Rebronja gradi ritam svoje knjige dozvoljavaju da se 88 čita i kao poezija u prozi, kao knjiga koja pritom potvrđuje da nijedan stih nije sasvim slobodan, ukoliko se čovjek ozbiljno bavi svojim poslom.