"Čim se zagledamo u drugog vidimo sebe": Intervju s Darkom Cvijetićem

Razgovarala: Ivana Golijanin

Predstojeće gostovanje Darka Cvijetića u okviru internacionalnog festivala književnosti Bookstan i više je nego dobar povod da sa autorom porazgovaramo o njegovom posljednjem romanu Previše mi to. Osam djevojčica, koji odražava cvijetićevski svijet prisutan i u njegovom ukupnom književnom djelu, ali i koji nas uvodi u neke druge dijelove prošlosti i suočava sa nama samima.

Glavni junak Vašeg novog romana, ratni zločinac, Filip Latinović, službeno osuđen za zločine protiv čovječnost u Haagu, se nakon osamnaestogodišnje robije u Norveškoj vraća u rodni grad, u Bosnu, potpuno drukčiji i vjernik. Na njegov užas on postaje heroj. Kako ste pristupili pisanju romana?Odakle ideja za ovakvog lika, antijunaka?

Ideja mi je došla iz košmara pokajnika sučeljenog košmaru žrtve. Ili, još gore, iz užasnutosti što će netko pokajnikovo pristupanje Bogu bilježiti, krojiti, stvarati priču koja je suprotna punokrvnom progovoru arhiviranih fakata o banalnom ubojici...Filip je svakako mogao biti onaj koji je vjerovao da čini dobro, a odaziva se na ime Darko Cvijetić ili bilo tko drugi. Ali, taj će stvoriti priču, a trebala je ostati „samo naša stvar“. U pristupu ideji zanimalo me i kako, kojim procesom, odvija se križanje dva vremena različite temporalnosti: vrijeme pokajnikovo, koje pokazuje da je moguće u zatvoru (gdje je protok vremena posve usporen) imati progresiju etike i moralnosti, nasuprot vremena žrtvinog (koje pokazuje da je moguće u normalnom tijeku vremena ostati u mjestu, ili čak regresirati) usađenog u jednu i jedinu etiku. Dva vremena su dakle dotiču u Filipovom povratku. Košmar pokajnika koji traži oprost. (A koliko ima onih koji će oprostiti? Šta zapravo sačekuje ga na „kaptolskom kolodvoru“ u to jutro dolaska?) I košmar ravnodušnih i žrtava, koji se izjednačio. Koji nemaju moć opraštanja. To je trenutak kad Filip doputuje.

Biti Filip Latinović, vrlo je strašno., ponavlja se. Dolazak na kaptolski kolodvor u Krležinom Filipu budi sjećanja, on se vraća kako bi sebe pronašao, a što pobuđuje povratak u Vašem liku?

Traženje oprosta. Nitko ne može živjeti ako mu nije oprošteno. On misli da ćemo mu oprostiti. O tome odlučuje čitatelj. I vrlo je strašno. Može izostati stida.

Roman ima zanimljivu strukturu; naime, bivši stražar logora vojske Republike Srpske, Latinovićev školski kolega, ispisuje stranice ove knjige od Latinovićevih bilješki iz zatvora, uključujući i dosta intertekstualnih mjesta u kojima se, pored Krleže, spominju Dostojevski, Hana Arendt, Nietzsche, i tako dalje. Možemo li reći nešto više o tome?

Da, u pitanju je zrcalo. Čim se zagledamo u drugog vidimo sebe. Lice onoga koji bilježi okrenuto je licu onoga koji je izdao. (Beogradsko izdanje romana kod Književne radionice Rašić, na naslovnici ima ulomak slike G. Serodinea iz 1625. godine - sučeljene svetog Petra i Pavla. Onaj koji je izdao i onaj koji bilježi). Ta slika mi je vrlo važna jer obojica čine izdaju stvarno dogođenog. Kako i kada mi zapravo sebi oprostimo? I tko smo tada?

Vaš Filip Latinović sebe poistovjećuje sa Rodionom Raskoljnikovom, iz Zločina i kazne. Nakon susreta s Bogom i Sudom, on zapravo shvata da je činio zločine jer je želio slobodu. Ali, i grijeh je jedna od mogućnosti slobode, to je slobodno učinjen, ali pogrešan izbor – koji Latinović nesumnjivo čini. Za Dostojevskog, ljubav je jedini pravi način upotrebe slobode, ali kakvu je slobodu Latinović želio i šta je dobio? Šta smo svi dobili u ovih trideset godina nakon rata?

Da, Filip je u Raskoljnikovljevoj gesti padanja na koljena, u traženju milosti oprosta i prihvatanje kazne, vidio svoj put. Ali, kakav svijet zatiče Rodion Romanovič?! Svijet boljševika, izdajnika, enkavedeovaca...U tom svijetu on je heroj, (koji je neku buržujku sjekirom, i njezinu sestru, koji je spasio i jednu malodobnu prostitutku), i svuda mu se kezi njegov lik, i svuda se njegova izdaja tumači herojstvom. Slična je paralela s Filipom, kojemu se lažno oprašta - u ime etnije. Izuzev majke. Izuzev sina. Izuzev žene. Izuzev Sina. Tko je onda Darko da oprašta?

„Nije važno tko si. Onaj tko čita odredit će jesi li Filip (jer svi smo mi Filip) ili heroj (jer heroj nema mural nego omču).“, piše u romanu. Zašto nije važno ko je ko u romanu ili kako uopšte čitati ovu knjigu? Kakav je odnos fikcije i činjenica u njemu?

Nije važno tko si, zato što svatko od nas može biti zlo sebe. Čitatelj odlučuje sve. Balans dobroga i zlog u njemu, odredit će njegovo čitateljsko gledište. „To je naš heroj“ jest misao koja se potpuno drukčije čita od onoga čitatelja za koga je to samo zločinac koji je odležao kaznu. To su zamke i pripovjedne strategije. Odnos fakcije i fikcije je također poigravanje koje svatko može da mjeri kako umije. Istinitost ne vrijedi u svijetu ideja. Ideje propituju istinitost. Usporavanje donošenja suda bez „rašomontaže“. Mene zapanjuje kako izvrsno poljski ili italijanski čitatelji Schindlerovog lifta otključavaju roman, potpuno lišeni nacionalnog blaćenja likova, i vide ono što je osnov - stil koji izmiče poznatom folderu, i traži nultu točku, sve da bi ispričao priču. Kratku i strašnu.

Ovaj se roman čini kao svojevrsni nastavak Vaša prethodna dva kratka romana (Schindlerov lift i Što na podu spavaš). Na koji način su ove knjige povezane?

Svakako su uvezane, to su tri žalobne igre, rekao bi Benjamin. Pred nama je dovršetak - završni dio trilogije Schindlerov lift, Što na podu spavaš i Previše mi to. Osam djevojčica. Jedan zarez mačem u vrijeme koje se slučajno poklapa s mojim životom. Jedini sam koji može svjedočiti da sam bio, ja zao, ili ja dobri komšija s devetog, tvorac fikcije mitologije Crvenog solitera i njegove okolice. Sad ću pomenuti citat Dubravke Ugrešić i „prljavu pomisao da mnoge ljude, zapravo, uzbuđuje situacija rata“. Da, sad se polako mogu udaljiti. Vrijeme mi je za bajke, ponovit ću i kasnije.

Jeziku poklanjate mnogo pažnje u svom cjelokupnom književnom opusu, pa ni ovaj roman nije izuzetak. Odakle crpite snagu i inspiraciju za ta jezička, poetska, poigravanja? Je li lakše ovako nego pisati čistu poeziju?

Jezik je sve što imam. Zato mu i sva pažnja, pokušaj da ga se spasi od divlje upotrebe, od parcijaliziranja, od vulgarizacije novogovora, koja ga je u proteklih trideset i pet godina svela na mumlanje, mucanje i tipkanje, iscijepanost...Jezik se umanjio, prilagođen obezljuđenom vremenu. Treba ga iznova stvarati, lišavati ga naslaga koje je na njemu ostavila višedecenijska militarizacija, zloupotreba značenja i nasilno prekodiranje u narativ mase. To je ogroman posao. P. Celan je takav posao u njemačkom jeziku platio glavom. Kaže se da svaka sekunda u filmu ima 24 slike, da citiram i Kieślowskog. Tako vjerujem da svaka riječ ima, recimo 24 smisla, pa ako je rečenica kadar, imamo čitave pokrete u jednom, bilo kakvom iskazu. Ali živimo doba slika i simbola, riječi nestaju, i jednog jutra probudit ćemo se nijemi...

Latinovićev unuk, dvanaestogodišnji Senad, nadimka Kost, vatrenim oružjem je ubio osam djevojčica i školskog čuvara. Jasne su aluzije na stravični masakr koji se prošle godine desio u Beogradu, ali i Kost postaje poput svog djeda heroj, prodaju se majice sa njegovim likom, postaje predmet obožavanja. Šta ste pokušali sugerisati ovim (porodičnim) vezama koje i samu porodicu nadrastaju i jesu li zaista transgeneracijske traume tako duboko ukorijenjene u ove prostore i ove ljude?

Krajnja granica je odavno pomjerena i kao da više nismo u stanju razlikovati dobro i zlo. Stalno i iznova vršeći reviziju povijesti, mi smo dobili gotovo posve shizoidne rezultate, s kojima nije moguć korak naprijed. Oprost je ključna riječ, na koju se pozivaju sve religije, i svaka politika, ali ga nigdje nema. Bezoproštajno društvo brzo se pretvara u kanibalski ples u kojem je sve moguće. Nasilje nas je preplavilo u svakoj pori života. Poseban šok je nasilje među djecom, koje obećava anarhičnu sliku budućnosti! Humanizam, pristojnost, oprost - sve je to protjerano iz sustava vrijednosti i ostaje čista agresija kao poželjan model ponašanja... Filip i Kost ili Darko i Senka, gomile leševa i pokajanje i opraštanje kao nedostojne emocije. Pokušao sam osvijetliti matricu opće agresivnosti, nepostojanje empatije čak i kod djevojčica i dječaka, te svijet emocionalne zakržljalosti... Uostalom, trilogija je istotematska. Više bitnog napisano je na kvartovskim zidovima o ovoj tematici čini se, nego u knjigama. Dežulović je to izvrsno nazvao „muralnom vertikalom društva“!

Čija je ta povijest koju smo proživjeli, koju su proživjeli likovi Vaše knjige? Koji su to parametri za „objektivnu“ prosudbu prošlosti i kakav je to svijet iz prošlosti o kojem pišete, ne samo ovdje, nego i u Vašem cjelokupnom književnom opusu?

Povijest je to potonula svijeta i srušene bazične moralnosti. Svijet koji smo razgradili, vrlo sustavno, vrlo pomno, lišavajući svoje potomstvo elementarne pristojnosti. Iz ruševina tog svijeta izlaze moji likovi, moje utvare, strahovi, nemoć, zamrzotine (i od mržnje i od hladnoće) i nema parametra koji bi bio poziv na objektivnu prosudbu...To su uglavnom uništeni i uniženi likovi, stvorenja krojena od potonulih očekivanja, ledenih užasa, barutna punjenja iz kojih se dimi taman tamjan. Krhotine ljudi su ostale, nesljepljive krhotine, skeletnina koja proviruje iz puste, sve pustije zemlje.

Može li nas prošlost izliječiti ili pomiriti?

Očito ne može, čak se hranimo vrlo brižljivo odabranim detaljima prošlosti koji nas drže u stalnoj poziciji žrtve. Omiljeni sport na svim meridijanima, ali koji smo mi doveli do šampionskih visina. Treba nas iznova i iznova opominjati da smo glina i da smo glina, da nas blagi kišni pljusak može saprati.

Dešava se još jedan genocid, na naše oči i promjene nagore su sve izvjesnije. Kako se Vi nosite sa tom tjeskobom i mislite li da iz svega možemo nešto naučiti?

Dešava se neprekidno, uvijek, zauvijek, i to ne jedan genocid, nego neprestajuće stanje ljudskog roda je plansko ubijanje. Ubijanje ljudi je usavršeno, a ravnodušnost na ubijanje još usavršenija. Povlačenje je jedina obrana, unutarnja migracija, kako je već kazano toliko puta. Ne, ništa naučiti ne možemo, jer iz svega nismo izašli drukčiji, eto nimalo... A meni je pomalo svega već dosta, i planiram ozbiljno povlačenje iz tzv. javnog djelovanja, jer je pretoksično i razarajuće... Prestat ću objavljivati rukopise, barem na neko vrijeme, treba mi, i savjetovana mi je, ozbiljna pauza. Želim se vratiti čitanju i tihom pisanju (upravo sam dovršio pisanje drame), bilješkarenju i mirnijem životu. Nekoliko posljednjih godina me užasavajuće umorilo i potrebno mi je uzmicanje... Uostalom, „piši bajke, rekla je moja baka“, kaže moj lik iz predstave Što na podu spavaš. Treba mi mira, bajkovitosti, i... tona tišine.

Čini mi se kao velika odgovornost pisati s takvom sviješću o ovim temama i svaki put Vam se iznova divim. Evo za kraj, roman će biti predstavljen na književnom festivalu Bookstan koji svakog jula organizuje izdavačka kuća Buybook. Koliko su Vama važni književni festivali i kako Bookstan utiče na domaću i regionalnu scenu?

Prvo Vam veliko hvala na okrepljujućim riječima, odmah potom hvala na pozivu za razgovor! Želim se zahvaliti i nevjerojatnoj gospođi Ladi Jurković, direktorici zagrebačkog ogranka Buybooka, kao i urednici Jagni Pogačnik, te lektorici Neli Mindoljević, bez kojih treći dio trilogije ne bi vidio svjetlo. Da, roman će biti predstavljen na Bookstanu (kojeg svake godine organizira dragi Buybook), i to kroz razgovor s izvrsnim i velikim Selvedinom Avdićem. Bookstan je sasvim sigurno jedan od najboljih regionalnih književnih festivala, i prilika da se sretnu pisci iz cijeloga svijeta, ali i da se u okviru radionica porodi čitav jedan novi diskurs kritičkog mišljenja, promatranja pisanja kao fenomena koji usprkos svemu opstaje, i to u svijetu iz kojega je riječ sve više obezglavljena i protjerana. U emotikone.