Tri hefte do neba

 “...nekolicina antologijskih djela svjetske književnosti nastala su baš zahvaljujući bolesti, dok su neki pisci na njenim temeljima izgradili grandiozne opuse. (...) No, je li moguće unormaliti bolest i o njoj pisati neku vrstu dnevnika, bez straha i patosa, promatrajući je ne kao nešto strano mišljenju, već, suprotno, kao izvor mišljenja, čak kao nadahnuće za život? E baš to je učinio Goran Sarić u svom bolesničkom dnevniku Tri hefte do neba. Nikad u našoj literaturi bolest nije bila toliko unutra, ne samo u tijelu već i u mišljenju, i nikad nije toliko iz prostora stranosti ušla u svojevrsnu prisnost kao u Sarićevom pismu o njoj. Pritom Sarić kombinira poeziju, emocionalnu ispovijest i hladnu, objektiviziranu narativnu refleksiju s ironijom i autoironijom, pa se njegov dnevnik odvija kao osobeni žanrovski miks. Na taj način dnevnik prerasta u literarne bilješke, a bolest postaje nadahnućem za poeziju, ali ne poeziju bola, niti straha od bolesti, već borbe s njom i slavljenja elementarnih životnih vrijednosti.“ Enver Kazaz