Proždiranje

Roman "Proždiranje" zapravo i nema glavnog lika, ili je bolje reći da je sarajevska porodica ravnopravno, glavni lik ovog teksta koji otvara glava, s čela stola, unutar vlastitog monologa i promišljanja o svemu. Na početku, dok još nismo sasvim ušli u naraciju možemo pomisliti da smo svi mi pomalo likovi iz ove priče, s tim što su jedni prozvani, a drugi prozivaju. Kako čitanje odmiče bude jasnije da oni koji su prozvani možda i neće čitati jedan ovakav tekst ili ako i budu, slijepi i gluhi, neće prepoznati vlastiti odraz u ogledalu. Rijetko ko jasno i precizno promišlja zamućenu stvarnost kao Alićeva glava porodice, uzorni profesor i porodični čovjek. O braku se vazda ima šta i o čemu, a brak je, kako on kaže: ugovor, a ugovor podrazumijeva neka prava i brojne obaveze. Od porodične priče, do traktata o tome gdje smo, šta smo i u šta smo se pretvorili, vješto zapaža umorni sredovječnjak koji bijeg nalazi u ironiji i humoru, spašavajući se tako od životnog ludila. Autor ritmično mijenja perspektivu, ali ne i način pričanja, igra se sa sobom i sve svoje dovodi pod lupu. U jednom momentu je to duboko ironizirana priča umornih ljudi koje je život samljeo, ali se oni, mada pomireni sa sobom, i dalje opiru i ne pristaju... "Proždiranje" je knjiga koju obavezno treba pročitati, mada sam siguran da će biti dosta onih koji se neće 'složiti' s porukama koje ona šalje, ali velike knjige se i ne pišu radi opšteg društvenog konsensuza, tako da sam siguran da je autor toga potpuno svjestan i da ništa nije uradio slučajno. „Proždiranje“ je proces, ali se čini i da je gotova stvar i da smo mi kao društvo i pojedinci već svareni. Alić detektuje i bilježi, umoran od vlastitih zabluda, poražen i prepušten toj stihiji da ga nosi gdje god joj je volja. Duhovitost je lijek, a zadržavanje optimizma rijetka vrlina. Mehmed Đedović