Na šahovskom turniru

 ''Rilkeovu profetsku rečenicu da je svaka ljepota tek početak užasa, Mustafa Zvizdić kao da je čitao unatrag, otkrivajući u užasu koji živimo neotkrivene prostore ljepote. Pjevajući na kraterima jednog porušenog i kaotičnoga svijeta on konstituira poetske krajolike što se ocrtavaju svojom blještećom jasnoćom. Kroz najteže poetičko načelo manje je više, on demonstrira virtuoznost sažimanja, svjestan da je poezija i jezik i metajezik, stvarajući pjesme trajnih značenja i neprolazne ljepote. Poezija nije tok Neretve, ona je njezin šumor i sjaj. Sa izuzetnim smislom za poetsku sliku, za brižljivo odabran detalj i unutrašnju melodiju, on stvara pjesme vrlo udaljene od ovdašnje kulturološke pozadine. Pjesme koje se čitaju više puta, koje odzvanjaju svojom kristalnom muzikom u gluhim sobama naših života i koje se teško mogu zaboraviti.'' Mile Stojić   ''Da s humorom nema šale potvrđuje nam Mustafa Zvizdić, valjda jedini nakon Feralovaca kome polazi za stihom složiti galeriju zločinaca, novovjernika, polunacionalista i priuštiti nam uz vrhunsku poeziju obilje smijeha. Jer lako je plakati, u tome smo vješti. Trebamo se rugati, gledati s podsmijehom, na sve te savremene pošasti kojima se Zvizdić smije. Pjesnik čija je tastatura natopljena iskustvom posttranzicijskog preživljavanja na svojim stranicama otvara neke nedovoljno opisane niše bosanskohercegovačke realnosti, onaj prostor gdje nepristrasno nasilje/dobija oreol nostalgije i gdje pas lutalica strahuje po navici. A u takvom okviru, jasno je, nije lako nikome nesnađenom. Valja nam preživjeti, a uz knjigu kakva je Na šahovskom turniru možda nije lakše, ali je ljepše. I ljekovito je kao što to uvijek biva sa vrhunskom poezijom.'' Kristina Ljevak