Kutija za konce

U “Kutiju za konce”, drugu poetsku zbirku Igora Borozana, stao je čitav album emocija, zbijenih u taman onoliko riječi koliko je dovoljno da ih na čitanje (i riječi i emocije koje dočaravaju) osjetimo kao vlastite ili makar jasno razumijemo. Borozanovi stihovi s čitateljem komuniciraju jednostavno i prisno, a da se njegove pjesničke slike prenesu na slikarsko platno bile bi pune svjetla. Takve bi, naslikane, bile čak i one njegove pjesme koje se dotiču mračnoga. U ljudima i okolo njih. Čitajući ih, mi znamo da su ti stihovi iskreni i da ih je pisao neko ko zna iz čega se i kako rađa poezija. Otvorite, uostalom, “Kutiju za konce”, onako nasumično, i poželjet ćete prebirati dalje po njenim nitima. A boljeg dokaza da neki stihovi jesu ozbiljna poezija – nema. Muamer Kodrić   Uvriježilo se maštu, pa i onu umjetnički artikuliranu, svoditi na izmišljanje ili zamišljanje nečeg ili nekog što nije ili što ne može biti, nečeg ili nekog što je iznad “običnosti” života. Poezija Igora Borozana estetski uvjerljivo opovrgava jednodimenzionalno i pomalo djetinje shvaćanje mašte. Borozanove pjesme pokazuju da je mašta i prepoznavanje svakodnevnih mikrosituacija iz kojih izrastaju čitavi samosvojni svjetovi, u kojima tinjaju drame i ljudi bivaju onakvi kakvi zaista jesu. Bez mašte i naročitog senzibiliteta ne može se vidjeti ono u dnu ili na rubu kadra, a Borozan pritom ima nesvakidašnji talent da od tih detalja stvori umjetnost što osvaja nježnošću i melankolijom u kojoj nema rezignacije. Ivica Đikić   U vrijeme kada pjesnici pjesme bacaju kao petarde, Borozan se javlja tiho, pjevajući o svijetu koji sav kao da je satkan od uspomena. Njegove pjesme su mirne i precizne, jezički dotjerane i nenametljive. Nisu to stihovi za nevladine aktiviste koji vjeruju da je književnost tek medij gdje se izvikuju parole. Stihovi su to za one mirne i nečujne ljude, koji umiju da slušaju i čitaju, koji vole život i osjećaju ga. Čitatelj, dok čita Borozana, ima osjećaj da bi se u nekoj od njegovih pjesama i sam mogao zateći, negdje, na nekom balkonu, dok za stolom sjedi ušuškan u pamuk vlastite samoće.                                                                               Almin Kaplan