Kap veselja

Jednoga dana, poslije zemljotresa, poplave i kada je utihnuo zvuk zubarske bušilice – tako počinju bajke i traju zauvijek – Miran se vratio u grad “kolijevku proletarijata”. Ali ništa više nije isto, a kako je bilo prije, što se isto računa i zbraja premda je možda bilo i nezabilježeno, o čemu nam svjedoči ceremonijal-meštar tajne povijesti iz doba socijalizma, bibliofil i šef sale hotela Metalurg. Kroz dva glasa, Mirana koji želi običan život i ljubav koja je uvijek ekskluzivna, i kroz glas šefa sale koji pamti tektonske poremećaje kada su se udarali temelji socijalističke stabilnosti, Selvedin Avdić će ispričati priču o ljubavi, nemoći, pravdi, sjećanju i drugim fenomenima koji nas formiraju, a od kojih biće i tlo drhte. Da, smijemo reći da se u Kapi veselja radi o “Djeci ponoći” koja su zaturila svoju povijest, o magijskom postsocijalizmu, o postapokalipsi kojoj se smiješi apokalipsa. Postoje romani o kojima će se pričati i kada nas više ne bude. Nema ih puno. Ovo je jedan od njih.  Kruno Lokotar