Description
Ostave li se po strani dim tamjana, srcedrapateljno cviljenje crkvenih orgulja i pompoznost obrednih inscenacija, sveto ime nacionalne kulture što se koči na zastavama samo je jedna od moćnijih ideoloških lozinki za neophodnu i nesputanu eliminaciju. (…) Tek u domu kulture pretvorenom u logor i mučilište taj veličanstveni koncept doživljava svoje puno ostvarenje.
Pođemo li od toga da je okrutnost u mnogo većoj mjeri
rezultat socijalnih nego karakteroloških uvjetovanosti, da ekspanzija
svireposti vuče porijeklo od bolesnoga društva, a ne od bolesnih pojedinaca,
konstrukt nacionalne kulture – ispostavljen kao kult o čijoj ultimativnosti i
čistoći svi moramo brinuti – služi ponajprije proizvodnji konteksta koji
legitimira nečovječnost.
Ukoliko su domovi kulture u socijalističkoj Jugoslaviji, između svega ostalog, bili i terenski institucionalni punktovi namijenjeni oživotvorenju ideje "bratstva i jedinstva", u ratu kojim je bivša država zdrobljena oni su poslužili kao mjesta za kategorično razvrgavanje bratstva. Danas, lišeni obilježja koja bi upućivala na kakvu-takvu katarzu i podrazumijevala barem minimalne geste pijeteta prema žrtvama, oni vegetiraju kao spomenici razbratnosti.

