Dvori od oraha

Dubrovnik kao središte iz kojega se priča radijalno širi na Bosnu, Hrvatsku, Srbiju, Balkan, Europu; obitelj kao jezgra iz koje priča polazi, a onda se u silnom razgranavanju dotiče i povezuje s brojnim drugim obiteljima, osobama, sudbinama; dvadeseto stoljeće kao pozornica svih tih zbivanja, baš cijelo to čudesno i sumanuto stoljeće sa svojim lijepim i strašnim čudima, svojim ratovima i istrebljenjima, sa svojim uznesenjima i slomovima, ljudskim i političkim — to je kronotop, i to je predmetni svijet romana Dvori od oraha, predočen i ispričan u obrnutoj kronologiji, od svojega kraja prema svojemu početku. Virtuozne su sigurnost i preciznost autorskoga postupka kojima se cijelom tom gaudijevski fantastičnom strukturom vlada. A osnovni poetički koncept — da se sve to i začne i skonča u malome, u mikroperspektivi sitnoga ljudskog života, podsjeća na ingenioznu figuru iz pučke poezije: “Pružih zlatnu žicu preko bijela svijeta, pa je savih u orahovu ljusku.” Odgonetka: očinji vid. — Ivan Lovrenović “Iako svojom voluminoznošću može ‘zastrašiti’ nepripremljenog čitaoca, ovaj se roman čita brzo i lako, jednom ‘kupljeni’ čitalac hrliće ka njegovom kraju — to jest početku — jer Jergović piše onako kako već pišu (i kako samo pišu) oni najređi pisci, oni koji podjednako poznaju i vole knjige i ljude (...) Možda je neko u srpskoj, hrvatskoj ili bosanskoj književnosti u proteklih desetak godina napisao i nešto bolje i sveobuhvatnije o jednom istorijskom udesu i njegovim ljudskim reperkusijama, ali iskreno rečeno, ne mogu da se setim takvog slučaja.” — Teofil Pančić, Vreme