Skip to product information
1 of 1

Najljepši od svih svjetova

Najljepši od svih svjetova

Nisu to priče, šapnuo bih, nisu ni kronike, najprije živa mjesta za šaputanje. A na takvim mjestima nomadi, nomadske duše uvezane posvemašnjom žudnjom, garderobnim teatarskim nišama, i nesrećama, tabletama za smirenje i spavanje, i „sekundarnim domovinama strašnim kao sekundarne grobnice“. Jer, nomadi, „znate, to su oni ljudi koji ne samo putuju u potrazi za boljim mjestom, oni čak i svojim odsustvom čine dobra djela“ – lutkari i lutkarice, šminkerice živih glumaca i mrtvih statista, garderoberke i klauni, oni koji šahovske poteze unaprijed, zamjenjuju vizijama čitavih budućih šahovskih partija, i ne samo šahovskih. A galerija, kao i svaka teatarska galerija, miriše od gledateljskih parfema i nadanja, strasti i životnih promašaja, mašte i žestokih stradanja.   U njoj sjede jedan do drugog — udbaške djecoubojice („Medeje u partizanskoj uniformi“), mađioničarski šegrti i neuspjeli baletani i koreografi, cirkusanti, nemoguće Sarajlije koje ne poznaju Valtera, oni koji Lennonovom ubojici prodaju primjerke “Lovca u raži”... I kakav vješt pričopričatelj ih premrežava u „Šaptačevu knjigu“, volitelj Kiša, braće Grimm ili biografije Charlieja Chaplina, onaj koji lizne kamenje da im vrati mjesečinu, onaj koji bijelim skakačem naoružava maštu one koja čeka princa na bijelom konju ili koja recitira na dženazi Zuki Džumhuru... U svijetu Miljacke kao duge rane nanesene nožem, s mostovima kao kirurškim šavovima preko rane, u svijetu Lenjinove ulice i arhitektonskim umotvorinama Karla Paržika, sve se dotiče i spaja u prošaptaje – i šestarov krug oko Kozare, i pošta iz Japana, i mrtvi očevi prsti u vodi, koji povezuju svijet zagubljen za desnu rukavicu, zagubljen za lažnu smrt Indijanca u westernu na Plitvicama, izgubljen za čitavu jednu „stvarnost koja se ne zna nositi sa drogama“. Ljiljani drhte na rukavima, tranzistori šapću na straži, i Zlatne arene sanjaju Kozaračku djecu i nestalo kino „Radnik“... A koliko nas je u milionima danas? Koliko u eonima, koliko brzo nestajemo za 299 792 458 svjetlosti, da samo šaptanje ostane na usni (“Kustu ne računaj”)! Almir Imširević je strpljivi časovničar, saudadist i plemenik Imširovića za decilitar krvi, briljantni portretist mraka ispod petrolejke, mraka u kojem je moguće okidati sliku za slikom i to tako da ostane fototisak šapata. Darko Cvijetić   Pročitajte priču https://nomad.ba/esma_nikolic_pecorelli  

Regular price KM 12,00
Sale price KM 12,00 Regular price KM 15,00 -20%
Sale Sold out

Vendor

Nomad

Sub total

KM 12,00

Očekivana isporuka: 5—7 radnih dana.

View full details
Proizvod je dostupan: NE

Autor:
ISBN: 9789926844509
Godina izdanja: 2020
Broj stranica: 239
Težina: 212
Tip uveza: meki
Prevod sa:

Nisu to priče, šapnuo bih, nisu ni kronike, najprije živa mjesta za šaputanje.

A na takvim mjestima nomadi, nomadske duše uvezane posvemašnjom žudnjom, garderobnim teatarskim nišama, i nesrećama, tabletama za smirenje i spavanje, i „sekundarnim domovinama strašnim kao sekundarne grobnice“.

Jer, nomadi, „znate, to su oni ljudi koji ne samo putuju u potrazi za boljim mjestom, oni čak i svojim odsustvom čine dobra djela“ – lutkari i lutkarice, šminkerice živih glumaca i mrtvih statista, garderoberke i klauni, oni koji šahovske poteze unaprijed, zamjenjuju vizijama čitavih budućih šahovskih partija, i ne samo šahovskih.

A galerija, kao i svaka teatarska galerija, miriše od gledateljskih parfema i nadanja, strasti i životnih promašaja, mašte i žestokih stradanja.

 

U njoj sjede jedan do drugog — udbaške djecoubojice („Medeje u partizanskoj uniformi“), mađioničarski šegrti i neuspjeli baletani i koreografi, cirkusanti, nemoguće Sarajlije koje ne poznaju Valtera, oni koji Lennonovom ubojici prodaju primjerke “Lovca u raži”...

I kakav vješt pričopričatelj ih premrežava u „Šaptačevu knjigu“, volitelj Kiša, braće Grimm ili biografije Charlieja Chaplina, onaj koji lizne kamenje da im vrati mjesečinu, onaj koji bijelim skakačem naoružava maštu one koja čeka princa na bijelom konju ili koja recitira na dženazi Zuki Džumhuru...

U svijetu Miljacke kao duge rane nanesene nožem, s mostovima kao kirurškim šavovima preko rane, u svijetu Lenjinove ulice i arhitektonskim umotvorinama Karla Paržika, sve se dotiče i spaja u prošaptaje – i šestarov krug oko Kozare, i pošta iz Japana, i mrtvi očevi prsti u vodi, koji povezuju svijet zagubljen za desnu rukavicu, zagubljen za lažnu smrt Indijanca u westernu na Plitvicama, izgubljen za čitavu jednu „stvarnost koja se ne zna nositi sa drogama“.

Ljiljani drhte na rukavima, tranzistori šapću na straži, i Zlatne arene sanjaju Kozaračku djecu i nestalo kino „Radnik“...

A koliko nas je u milionima danas?

Koliko u eonima, koliko brzo nestajemo za 299 792 458 svjetlosti, da samo šaptanje ostane na usni (“Kustu ne računaj”)!

Almir Imširević je strpljivi časovničar, saudadist i plemenik Imširovića za decilitar krvi, briljantni portretist mraka ispod petrolejke, mraka u kojem je moguće okidati sliku za slikom i to tako da ostane fototisak šapata.

Darko Cvijetić

 

Pročitajte priču

https://nomad.ba/esma_nikolic_pecorelli

 

Let us know abour your query!