Za svoj roman Šahrijarov prsten Karahasan kaže da je najsarajevskiji. Priča počinje u Sarajevu i nakon jednog spiritualnog kretanja u vrijeme Sulejmana Veličanstvenog, potom u staru Mesopotaniju Sumerskog doba, zatim u priču o postanku muškog i ženskog i opet se vraća u ratno Sarajevo. Mislim da je to prije svega jedna ljubavna priča, nježna, romantična. Priča u kojoj moji sugovornici prijatelji poput sjajnog njemačkog kritičara Lotara Milera prepoznaju niz eseja, kaže Karahasan. Roman koji ima 18 godina u kojem se još uvijek ima mnogo toga da kaže. Savršene je građe. Svaka riječ je potpuno opravdana s beskrajno zabavnim likovima. Možda se bezizlaz čovjeka iz ovih krajeva, njegova jadna nemogućnost da dosegne ljudsku potpunost i pojedinačnost, da se dovrši kao ljudsko biće i, zahvaljujući tome, odluči i učini nešto u svoje ime, možda se, kažem, ta beznadežna uronjenost ovdašnjeg čovjeka u ovdašnje magle i kolektivitete ni učemu ne pokazuje tako ogoljeno i tako bolno očigledno kao u njegovoj omiljenoj zabavi koja je, naravno, mnogo više od zabave jer njome izražava svoju najdublju radost izražavajući tako i stvarno stanje svoje duhovnosti. Ta porazna slika ovdašnjega ljudskog bezizlaza je takozvano narodno kolo.