Imali smo šesnaest, sedamnaest godina – ali to doduše nismo znali, jedino doba koje smo mogli zamisliti: jedva smo poznavali prošlost. Potpuno smo normalni, nije bilo ni predviđeno ništa osim da budemo normalni, to je sklonost koju smo nosili u krvi. Naše porodice su generacijama grizle život sve dok mu nisu oduzele svaku vidljivost – svaku oštrinu kojom smo se mogli istaći iz daljine. Vremenom su postigli određenu vještinu u toj oblasti, umjetnici nevidljivosti: sigurna ruka, iskusno oko – zanatlije. To je svijet u kojem se prilikom izlaska iz sobe gasi svjetlo – fotelje u velikoj sobi su pokrivene najlonom. Liftovi ponekad imaju mehanizam koji samo ubacivanjem novčića pristaje na privilegovanu pomoć pri penjanju. Korištenje prilikom silaska je besplatno, iako se u suštini smatra nebitnim. U frižideru se čuvaju bjelanca u čaši i u restorane se ide rijetko, uvijek nedjeljom. Na terasama, zelene nadstrešnice štite od ulične prašine žilave i nijeme biljke koje ništa ne obećavaju. Svjetlost se često smatra uznemiravanjem. Zahvalni magli, ma koliko apsurdno se činilo, živi se, ako je to život.

 

Ipak, sretni smo, ili barem vjerujemo da jesmo.