Odlomak iz romana "Polje kruški" Nane Ekvtimishvili

10.10.2022 do 11.10.2022

U predgrađu Tbilisija, gdje je većina ulica bez imena i gdje se čitava naselja sastoje samo od sovjetskih visokih nebodera grupisanih u blokove, a onda i u mala naselja, nalazi se Ulica Kerč. U njoj nema ništa što vrijedi vidjeti – nema historijskih zgrada, nema fontana, nema spomenika velikim društvenim postignućima, samo neboderi koji se nižu s obje strane ulice i, tu i tamo, još poneka zgrada ušuškana između njih: Institut za laku industriju, gore na malom brdu okružen smrekama; obdanište, srednja škola; kancelarije Upravnog odbora za stambena pitanja, mali tržni centar, i, na samom kraju ulice, Internat za djecu s intelektualnim poteškoćama ili, kako ga lokalno stanovništvo naziva, Škola za idiote.
               Niko se ne može sjetiti čija je bila ideja da se te 1974. godine jedna ulica u sovjetskoj Gruziji nazove po gradiću na poluotoku Krimu; po gradiću u kojem je jednog lijepog dana u oktobru 1942. godine, dok je povjetarac još uvijek nosio ljetnu vrućinu s Crnog mora na kopno, nacistička vojska zarobila i pogubila 160 000 ljudi. Ovdje nema nikakvih brodova. Nema povjetarca koji dolazi s mora. Posljednji su dani proljeća i sunce prži, s asfalta se diže para i visoka stabla javora se suše. Ponekad prođe neki automobile i možda će se neki pas, koji ljenčari na ulici, jedva podići i početi lajati na njega, sve dok mu se ne izgubi iz vida i sve dok mu ne preostane ništa drugo već da neutješno zuri za njim, prije nego što se vrati valjanju u prašini.
               Za razliku od grada Kerča, Ulica Kerč nema svoje heroje. Kada su nacističke snage počele istrebljivati stanovnike Kerča, Jevreje i sve ostale, deset hiljada opkoljenih sovjetskih vojnika pružilo je žestok otpor. Međutim, na kraju su ipak bili poraženi. To je možda razlog zbog kojeg je, nakon rata, sovjetska vlast odlučila da gradu Kerču ne dodijeli status “Grada heroja”. Njihova odluka je značila da grad neće dobiti nikakvu državnu pomoć, nego da će se morati obnoviti vlastitim snagama. Tek je 1973. godine Kerču dodijeljen status “Grada heroja”. Godinu dana nakon toga, prvi dio puta koji vodi od Tbilisija do Tianetija je preimenovan u Ulicu Kerč. Jedan po jedan, mještani koji su preživjeli Veliki domovinski rat, počeli su umirati: oni muškarci koji su na državne praznike s ordenjem na uniformama šetali ulicama, dostojanstveni muškarci koji su ispršeni hodali gore‑dolje na suncu; muškarci u čijim je dnevnim sobama na zidu visila Staljinova slika. Kada bi se njihovi životi približili kraju, povjerili bi domovinu svojoj djeci i unučadi koji i danas žive u ili u blizini Ulice Kerč. Kreću se tamo‑amo između svojih domova, obdaništa, škola, prodavnica i poslova, njihov cijeli život se odvija u ovom naselju. Kada je pao Sovjetski Savez, njihovi životi su bili rastureni. Pojedini stanovnici su našli utočište među četiri zida svog doma. Drugi su odlučili da izađu iz svojih domova i vrijeme su provodili na uglovima ulica, ili sat za satom na skupovima ili na protestima. Neki su skinuli Staljinove slike sa zidova u dnevnom boravku. A neki su, jednostavno, prerano napustili ovaj svijet.

S engleskog prevela Lejla Džanko