Odlomak iz romana "Madžun" Vlade Uroševića

07.09.2022 do 08.09.2022

Djed često priča o nekom vladaru koji se zvao Tutankamon i čije je bogatstvo, kako on kaže, “otkriveno potpuno slučajno usred egipatske pustinje”. Baba zove vladara skraćeno “Tutkun” i to užasava djeda, koji protestira i ispravlja je: “Ne: Tutkun, Tu‑tan‑kamon, toliko puta sam ti rekao!” Ponekad mi on daje knjigu u kojoj imaju slike karavana s kamilama i nekakvi šareni kovčezi u kojima je nađeno bogatstvo. “Evo”, kaže djed pokazujući na slici jednog čovjeka s velikim solufima i tropskim šljemom na glavi, “to je lord Carnarvon, onaj što je ušao prvi u grobnicu!”

“I on i svi što su se s njim gurali po grobnicama zakačili su neke loše boleštine i umrli su”, dopunjava ga baba. “Šta su tražili tamo, da ih čovjek pita.” “Pa arheolozi su bili, to im je bio posao”, opravdava djed postupke onih što su našli bogatstvo. “A bolesti su bolesti, njih i ovdje možeš dobiti”, dodaje.

Nosim knjigu, krišom, u vrt i tamo je prelistavam. Sa stabla kajsije na otvorenu stranicu pada narandžasto‑žuta gusjenica. Gledam je s grozom: ona ima bezbroj sitnih nožica i svijetle dlačice koje štrče na sve strane. Besmislena je priča da od gusjenice postaje leptir – iz nje se može roditi, preobražajem, samo mekušni, ružičasti zmajić ili šta drugo takvo, nedovršeno i gadno. Gusjenica se skuplja i izdužuje, skuplja i izdužuje, ustvari – hoda sa svojih dvadesetak parova nogu, postajući čas grbava čas spljeskana. Ona puzi prekoslika iz knjige što predstavljaju neki predjel s pustinjom i karavanom kamila. Gusjenica je ogromno čudovište koje guta kamile zajedno s kamilarima, pužući preko njih. Istresam čudovište s knjige. Ono pada na zemlju i savija se u krug. Ja uzimam kamen i zgnječim ga. Ono se previja. Ono ima zelenu krv. Ja ga posipam prašinom. Onda preko njegovog leša slažem hrpicu kamenja, nešto kao piramidu, o kojoj mi djed kaže da je grob napravljen za mrtve faraone. Odozgo stavljam jedan plavi cvijet u obliku trubice. Gusjenica je ustvari faraon.

***

Ja živim kod babe i djeda, zajedno s drugim članovima porodice – ujacima i tetkama. Moja majka i otac nisu ovdje. Kada pitam, kažu mi da je majka bolesna i da je u toplicama.

Kada tetke pričaju među sobom i pritom spomenu majku, one tiho izgovaraju riječ “sanatorij”: “Doktori iz sanatorija kažu da situacija ne ide nabolje”, kažu one zabrinuto, a onda, primjećujući da ih ja slušam, mijenjaju temu i počinju, s izvjesnom usiljenom razdraganošću, pričati o nekim njihovim prijateljicama koje su “vrlo otmjene” i o stvarima koje su vidjele u izlozima u centru grada a koje su također “vrlo otmjene”. Koliko god da je ružna i strašna riječ “sanatorij”, mene puno više plaši riječ “situacija” s obzirom na to da je tetke izgovaraju nekako razvučeno i proslijeđeno razmjenom značajnih pogleda. Otac se pojavljuje s vremena na vrijeme, stalno u žurbi, dolazi iznenada i opet odlazi, kako on kaže, “na teren”. S tih svojih odsustvovanja donosi mi kese sa šarenim bombonima što na presjeku imaju linije koje predstavljaju unutrašnjost nekog ploda; tetke nezadovoljno kažu da se od puno bombona kvare zubi. “Jadno dijete”, kažu one, misleći da ih ja ne slušam, “odrast će bez roditelja.” Imam utisak da djed ne odobrava očeva putovanja; “Nije vrijeme za putovanja”, kaže, “nikako nije vrijeme.” On misli da će biti rata i da porodica treba da bude okupljena kod kuće. S jednog putovanja otac mi je donio avion – srebrnast model njemačke “štuke”, ali on je zatim iščeznuo, jesam li ga izgubio ili ga je neko sakrio, nije bilo jasno. Odrasli ponekad imaju želju da prilagode svijet djece svojim zamislima i prave nasilne postupke. Uglavnom – avion se, i pored svih mojih istraga, nije mogao naći. On se, još na početku, kada sam ga pokazao ukućanima, nije dopao djedu. Unutra, u avionu, sjedili su piloti koji su imali kožne kape na glavama i velike naočale. Bio je i jedan mitraljez koji je mogao da se okreće ukrug. Propeler se također okretao. Bilo je sve izrađeno začuđujućom preciznošću, kao da je pravo. Sada ga nema. Trebam smisliti priču koju ću reći ocu ako me nekada upita gdje je avion. On će se vjerojatno ljutiti što sam ga izgubio.

S makedonskog prevela Seida Beganović