Odlomak iz romana "Ljudske stvari" Karine Tuil

21.09.2022 do 22.09.2022

Šta tražiš? Poluautomatsku? Sačmaricu? Ovo je Beretta 92. Jednostavna za upotrebu. Možeš uzeti i Glock 17, generacija 4, devet milimetara s ergonomskom drškom, ona omogućava čvrst stisak ruke, treba je dobro obuhvatiti, palac se stavi tu, okidač se pritisne jagodicom kažiprsta, pažljivo, oružje uvijek mora biti u ravni ruke, kad pucamo ispružimo ruku, treba obuzdati iznenađenje pri ispaljivanju, preostaje još da se napuni šaržer, kad je to gotovo, fokusiraš se na metu i kad ti je na nišanu, pritisneš, ide pravo u nju. Evo, hoćeš da probaš? Vidiš ono veliko pseto? Hajde, naciljaj u njega.

Burna eksplozija, potpuno izgaranje, bio je to seks i ništa više – kraj mistifikacije; Claire Farel to je shvatila kad je u dobi od devet godina svjedočila raspadu svoje porodice do kojeg je dovela neobuzdana privlačnost između njene majke i profesora medicine kojeg je ova upoznala na jednom kongresu; shvatila je to kad je tokom karijere gledala kako javne ličnosti za svega nekoliko sekundi gube sve što su gradile cijelog života: položaj, ugled, porodicu – društvene konstrukcije za čiju su stabilnost bile potrebne godine napornog rada, ustupaka‑laži‑obećanja, te trilogije bračnog opstanka – gledala je kako se neki od najbriljantnijih predstavnika političke elite dugotrajno, ponekad čak i bespovratno, kompromituju zarad prolazne avanture, ostvarenja fantazije – nekontrolisane potrebe seksualne požude: sve, sad i odmah; čak se i sama umalo našla usred jednog od najvećih skandala u historiji Sjedinjenih Američkih Država, tada su joj bile dvadeset tri godine i odrađivala je pripravnički staž u Bijeloj kući u isto vrijeme kad i Monica Lewinsky – ona Monica koja će ostati poznata po tome što je poljuljala karijeru predsjednika Billa Clintona – a na mjestu zanosne brinete koju je predsjednik od milja zvao “malena” nije se našla isključivo zato što nije odgovarala šablonima ljepote koji su bili na snazi u Ovalnom uredu: plavuša s pletenicama, srednje visine, pomalo mršava, uvijek u hlačama muškog kroja visokog struka – nije, dakle, bila njegov tip.
               Često se pitala šta bi se dogodilo da je predsjednik odabrao nju, visprenu i impulsivnu djevojku francusko‑američkog porijekla koja je o životu radije učila iz knjiga, umjesto Monice, bujne brinete požudnog osmijeha, male jevrejske princeze koja je odrastala u otmjenim četvrtima poput Brentwooda i Beverly Hillsa. Popustila bi pred privlačnošću moći; zaljubila bi se kao šiparica, ona bi sjedila na saslušanju ispred senatora Kennetha Starra, primorana da ponavlja jednu te istu priču koja bi postala glavna tema večera po restoranima u cijelom svijetu, kao i izvještaja od četiri stotine sedamdeset pet stranica zbog kojeg bi laskavce američkoj moći uhvatila prpa, pobudila bi neurotične instinkte naroda koji, u naletu zgražavanja i nevjerice, poziva na opštu moralizaciju, i nikad ne bi postala ugledna intelektualka koja će, deset godina kasnije, sresti tog istog Billa Clintona na jednoj prigodnoj večeri povodom objavljivanja njegovih Memoara i direktno ga upitati: “Gospodine Clintone, zašto ste javno pristali na onu ponižavajuću demonstraciju pokajanja i zaštitili svoju ženu i kćer, ne pokazavši pritom nimalo saosjećanja prema Monici Lewinsky, čiji je privatni život upropašten?” Zanemarivši pitanje, odvratio je tobože ravnodušnim tonom: “Ko ste vi uopšte?” Nije ju se sjećao, što je uostalom bilo sasvim normalno, upoznali su se prije više od dvadeset godina, a sve i da ju je nekad sreo na hodnicima Bijele kuće, lako prepoznatljivu po venecijanskoplavoj kosi koja joj je davala neki prerafaelitski izgled, nikad joj ne bi uputio ni riječ – predsjednik nema nikakvog razloga da se obraća pripravnici, osim ako nema namjeru da je povali.
               Dvadeset jednu godinu prije toga, 1995, njih tri ušle su na vrata Bijele kuće zahvaljujući brojnim preporukama i uzornom akademskom uspjehu. Prva, Monica Lewinsky, bila je tek meteor koji je u svojoj dvadeset petoj godini protutnjao globalnom medijskom galaksijom, dok se njeno jedino postignuće sastojalo od felacija i erotske igrice koja je uključivala kubansku cigaru. Druga, najmlađa od njih, Huma Abedin, čija je porodica indijsko‑pakistanskog porijekla osnovala Institut za pitanja muslimanskih manjina, dobila je mjesto u uredu kojim je raspolagala Hillary Clinton i u narednih desetak godina postala njena najbliža saradnica. Na vjenčanju svoje štićenice i demokratskog zastupnika Anthonyja Weinera prva dama je čak izgovorila sljedeće riječi, pune emotivnog naboja: “Da imam drugu kćer, bila bi to Huma.” Pružila joj je podršku i kad je, godinu kasnije, njen mladi muž na Twitteru greškom objavio svoje fotografije u sugestivnim pozama – nag do pasa, dok mu se spolni organ ocrtavao na gaćama koje nisu skrivale erekciju. Bila je prisutna kad je Humin nestašni suprug ponovo zastranio, upustivši se ovog puta u razmjenu erotskih poruka s jednom maloljetnicom – i to u vrijeme kad se kandidovao za demokratsku nominaciju u utrci za gradonačelnika New Yorka! Dok je bio jedan od najperspektivnijih mladih političara! Uprkos tome što su joj savjetovali da se distancira od Hume Abedin zbog štetnosti za njen politički imidž, Hillary Clinton, sada demokratska predsjednička kandidatkinja, zadržala ju je uz sebe. Dobro došli u Klub prevarenih ali dostojanstvenih žena, visokih sveštenica američkog poker facea – osmijeh na lice, snimaju vas.
               Jedina od ove tri ambiciozne pripravnice koja je dosad uspijevala izbjeći skandal bila je upravo ona, Claire Davis‑Farel, kći profesora prava na Harvardu, Dana Davisa, i francuske prevoditeljice s engleskog jezika, Marie Coulier. Prema porodičnoj mitologiji, njeni roditelji upoznali su se ispred Sorbonne i nakon nekoliko mjeseci veze na daljinu vjenčali u Sjedinjenim Državama, u jednom vašingtonskom predgrađu, gdje su vodili miran i monoton život – Marie se odrekla snova o emancipaciji kako bi se brinula o kćeri i postala ono čega se oduvijek užasavala: domaćica čija je jedina opsesija da ne zaboravi popiti kontracepcijsku pilulu; majčinstvo je doživljavala kao otuđenje, nije bila stvorena za takvo što, nije spoznala otkrovenje majčinskog instinkta, čak je nakon porođaja pala u duboku depresiju, i da joj muž nije pronašao neke prevodilačke poslove, okončala bi život na antidepresivima, nastavila bi nositi svoj izvještačeni osmijeh i tvrditi da joj je život fantastičan, da je ispunjena majka i supruga, sve dok se jednog dana ne bi objesila u podrumu njihove male kuće na Friendship Heightsu.