Ivana Golijanin o romanu "Moja (sa)osjećanja" Dulce Marije Cardoso

26.09.2022 do 26.09.2022

”Što više želimo da pobjegnemo od života koji imamo, to se on više lijepi za nas.”

Dulce Maria Cardoso, “Moja (sa)osjećanja”

“Zašto se prepuštam smrti, zašto me život ubija?” Ta si pitanja postavlja Violeta, glavna junakinja romana “Moja (sa)osjećanja”, koji je napisala portugalska književnica Dulce Maria Cardoso, koji je nedavno objavljen u Buybookovom izdanju, kao dio projekta Kreativne Evrope “100 godina evropske književnosti u 10 knjiga”, a u prevodu Tamine Šop. Roman otvara scena u kojoj glavna junakinja leži u olupini svog automobila, obješena o sigurnosni pojas jer je u alkoholisanom stanju sletjela sa puta u toku jake olujne noći. Auto je prevrnut na pustopoljini, torba visi u žbunju, pakovanja voska, pokloni za mušterije, knjiga računa - rasuti po blatu, uz kišu i niti svitaca koji lelujaju - a Violeta gleda u kap vode koja pada iz puknutog stakla i vraća se na dan prije nesreće i revidira svoj život u cjelini.

A kako (je) to izgleda(o) njen život? Ona je prije nesreće prodala kuću svojih roditelja, zbog čega je njena kćer Dora negodovala i prijetila da će se odseliti, a uron u mrak njene porodice nam otkriva potresne pojedinosti iz života njenih roditelja, njihove sluškinje, njenog polubrata i kćerke.

”IME CVIJETA KOJE JE I IME BOJE”

Violeta je opisana kao gojazna Portugalka u kasnim tridesetim koja prodaje proizvode za depilaciju voskom, svoje seksualne porive dijeli sa vozačima kamiona i te se stavke njezinog identiteta u njenim rečenicama stalno ističu. Kada je bila djevojčica, u mraku bioskopske sale dopuštala je drugim dječacima da je diraju. Nakon toga, oni bi odlazili za drugim, ljepšim i mršavijim djevojčicama, a Violeta je ostajala sama. Ona nije naročito potresena zbog svog odnosa sa muškarcima sa kojima, od tinejdžerskog doba, ulazi u seksualne odnose; Violeta sebe opisuje kao gojaznu, promiskuitetnu “spodobu”, gotovo nimfomanku. Nekada podrugljiva prema samoj sebi, nekada sažaljiva, ali najčešće ipak samo ravnodušna.

Na početku romana, Violeta se prisjeća seksa na podu javnog toaleta sa mršavim, pijanim vozačem kamiona. Ona zna za ljubav iz tuđih priča, svoje tijelo osjeti jedino pod težinom tuđeg oznojenog tijela, u činu lišenom emocije, na hladnom podu, zureći u mrlju od vlage na plafonu i neonsku sijalicu koja neravnomjerno trepće. “Činim ono što moram čak i ako me poslije bude stid, to što osjetim ne stigne da postane stid, tek izvjesna nelagoda, knedla.”

Dora, Violetina kćer, radi na kasi u supermarketu, u baki i djedu pronalazi uzore roditeljske ljubavi kakvu ona nikada nije imala i prezire majku jer je odlučila da, nakon njihove smrti, proda porodičnu kuću. Dorin otac Ângelo je loš komedijaš, animator i klovn na dječijim zabavama čije šale i doskočice ni kod koga ne izazivaju smijeh.

”Moja (sa)osjećanja” je roman koji nam nudi i surov uvid u portugalsko društvo i neuralgične strane revolucije kroz sliku života Violetinih roditelja. U navali sjećanja doznajemo kako je njen otac Baltazar, nakon Revolucije karanfila i njegove povezanosti sa diktaturom Antonia Salazara, izgubio razum i posvetio se skupljanju bolesnih ptica kojima je lomio krila. O njegovoj i prošlosti njegove supruge doznajemo još nekoliko iznimno potresnih situacija koje su nedvosmisleno uticale na Violetin život i nakon njihove smrti.

Priča je ovo o ženi koja je rođenjem predodređena za neuspjeh: odrastanje u ozračju diktature i sa roditeljima čija su ograničenja nekada razumljiva, ali nikada nužna. Violeta svaki dio svog života dočekuje u promiskuitetu, alkoholu i mržnji prema roditeljima koju je materijalizirala u kuću u kojoj je odrasla, a koju očajnički želi prodati. Ona ne može u svom životu izgraditi bilo kakav funkcionalan odnos jer je u periodu odrastanja gledala sve suprotno i prigrlila je negativne -izme koji su je do nesreće pratili. To Violetu svakako ne amnestira od krivice koju je sama prouzrokovala. Ona bježi od prošlosti, a tek u trenucima dok joj krv izlazi na usta postaje svjesna da se od prošlosti ne može pobjeći:

”Prošlost će se uhvatiti ma čega da bi nas zarobila, nema gore muke od sjećanja, ne ostavlja me na miru čak i dok više ne osjećam tijelo, obješena o sigurnosni pojas. (...) niko ne može ispraviti prošlost i tačka.”

TOK SVIJESTI

Cardoso tehnikom struje svijesti oblikuje niz sjećanja i emocija junakinje koji se nižu slijedom asocijacija. Uspjeti održati koherentnost monologa na preko tri stotine stranica zaista predstavlja umijeće za koje autoricu moramo pohvaliti. “Moja (sa)osjećanja” su tako roman bez konkretne i klasično mišljene radnje, kao što je to najčešće slučaj sa (post)modernim romanima koji za svoju tehniku koriste tok svijesti. Violeta je i lik i (nepouzdana) naratorka koja nam pripovijeda o svojim stavovima prema roditeljima, kćeri, te na kraju i vlastitim postupcima. Ipak, za odsustvo strukture, riječ je o romanu koji dosta dobro funkcioniše kao cjelina; Violeta u priču uvodi nove likove, (raz)otkriva njihove odnose i gradi posebnu vrstu napetosti pri svakom novom detalju koji iznosi.

Cardoso ovom pričom nastoji ozvučiti tišinu u kojoj je Violeta živjela, jer “nema toga što tišina ne može ubiti” i provesti nas kroz nepregledni karavansaraj njenih tragedija. Na neki način, roman je i prilog slici onoga što pretpostavljamo da su doživljene slike pred smrt - dotadašnji život koji bljesne pred očima. “Moja (sa)osjećanja” čitamo boreći se za dah, rečenice se nižu baš kao i misli, asocijacije odvajaju tek zarezi koji doprinose tekstualnoj prohodnosti. Tok Violetine svijesti, koji je jedna velika rečenica o boli, prekinut je ponavljajućim replikama (“niko ne može ispraviti prošlost i tačka”, “kada nas stave u jedan život, ne umijemo da imamo drugi”, “nema toga što tišina ne može ubiti” itd), kratkim rečenicama koje često izgovara neko drugi - otac, majka, kćer, Ângelo. Ti su prekidi nerijetko u službi Violetinih ponavljajućih preispitivanja istih misli i događaja. Tako se u romanu iznova potcrtavaju očeva preljuba, društvene neprilike i posljedice večere sa Ângelom i Dorom, dan prije nesreće.

Tehnika struje svijesti jeste najpogodnija za temporalne pripovjedačke manevre, ali je jednako sklizak teren upravo na polju vremena. Violetina priča nije uvijek vremenski jasno determinisana, za šta bismo rekli da je očekivano i prikladno s obzirom na to da je riječ o romanu u fragmentima i da je stanje naratorke bliže deluziji s obzirom na poziciju iz koje progovara, ali su temporalni skokovi nekada frustrirajući čak i za ovu romanesknu tehniku. Na primjer, u istom nizu asocijacija ona se prisjeća obroka prethodnog dana sa Ângelom i Dorom, imaginira razgovore drugih ljudi o njenoj nesreći, čak navodi i zamišljene dijaloge ljudi u banci u kojoj čeka da potpiše prodaju porodične kuće. Iako se ona pita: “Odakle mi sve ovo sada, zašto sam najednom tako sigurna da je sve bilo ovako”, to nije posve uvjerljiv izgovor za ovakve istupe na nivou priče koja nastoji imati cjelinu u skladu sa svojim mogućnostima.

CINIZAM I SARKAZAM

Violetin glas meandrira između samosažaljenja i nedovršenog cinizma i sarkazma, ako bih to mogla tako nazvati. Kada se uspijemo izboriti sa njenim mislima i kada upoznamo sve važne stvari vezane za njen život, postoji mjesto u knjizi kada se zapitamo kamo nas to ona ima dalje voditi? Postoji određeni trenutak zasićenja u čitanju i sam stil postupno prestaje biti dovoljan da zadrži našu pozornost. Istina, na samome kraju postoji nekakvo razrješenje, uslovno rečeno, Violetinog unutrašnjeg emotivnog sukoba, ali pitanje o njenom ambivalentnom karakteru ostaje. Nedovršenosti, iako nerijetko pristaju uz ovu književnu tehniku i ovako konstruisan lik, u romanu “Moja (sa)osjećanja” nisu uvijek opravdane.

Došavši do kraja, Violeta nas podsjeća kako je ovo ipak samo njena priča koja je proizašla iz traume što je duboko i kancerogeno utisnuta u sve članove njene porodice, u sve generacije koje će doći.

”I moja, kao i istina moje majke, mog oca, sve su one različite među sobom, svaka priča može biti ispričana na mnogo načina, kada bi ovu priču ispričala recimo Ângelova majka, bila bi to priča o tome kako je voljela mog oca i zbog toga upropastila sebi život, istina Ângelove majke čak je dramski zanimljiva, jedini problem je što je ta vrsta priča davno izašla iz mode.”

Uprkos povremenim rasutostima i zasićenju u čitanju, ohrabrujuće je što Cardoso uspješno savladava zamke književne tehnike koju je odabrala za svoj roman i nudi zanimljiv okvir u priču lišenu (stroge) strukture. Spisateljica je sa “Mojim (sa)osjećanjima” (prvo objavljivanje ovoga romana je bilo 2005. i za njega je 2009. dobila Europsku nagradu za književnost) i njenim kasnijim knjigama koje su višestruko prevođene i nagrađivane, sasvim sigurno pokazala zašto je jedna od najznačajnijih savremenih portugalskih spisateljica.