Intervju s Dulce Marijom Cardoso

01.11.2022 do 02.11.2022

Sva su naša sjećanja haotična

Razgovarala: Ivana Golijanin

Kao dio projekta Kreativne Evrope „100 godina evropske književnosti u 10 knjiga”, u Buybookovom izdanju. nedavno je preveden i objavljen roman „Moja (sa)osjećanja“, portugalske književnice Dulce Marie Cardoso. Priča je to o Violeti, ženi koja je zarobljena u automobilu tokom nesreće, i dok gleda u kap vode koja pada iz puknutog stakla, čitav dotadašnji život joj prolazi pred očima. Pored toga, roman nam posredstvom slike Violetinih roditelja i njihovog odnosa prema njoj, daje uvid i u portugalsko društvo tokom „Revolucije karanfila“.

Dulce Maria, čestitam na objavljivanju vašeg romana „Moja (sa)osjećanja“ u prevodu na bosanski jezik. Violeta je i lik i (nepouzdana) naratorka koji nam, ležeći u olupini svog automobila, pripovijeda o svom odnosu sa roditeljima, ćerkom i problemima sa svima njima. Da li je tehnika struje svijesti koju ste u romanu koristili prirodno proizašla iz priče koju ste željeli da ispričate?

Tehnika toka svijesti se pokazala kao idealna tehnika sa kojom je moguće govoriti o sjećanju. „Moja (sa)osjećanja“ su za mene roman upravo o tome – o načinima na koje se sjećamo stvari i o sjećanju samom. U njima, jedna situacija povlači drugu, baš kao što je to davno istakao Marcel Proust i ja se sa njim u tome slažem. Ne postoji ravna linija između tačke A i tačke B u našim životima, već mi tu radije govorimo o jednoj krivoj sa mnogo zaustavljanja, usputnih stanica i grešaka koje pravimo. Sa strujom svijesti sam pronašla način da objasnim pamćenje koje je zaista poprilično haotično u svima nama.

Violeta nam daje uvid u svoju prošlost, i u prošlost svoje majke, oca, kćerke itd. Da li je bilo teško napisati „Moja (sa)osjećanja“ i koliko je vašeg iskustva u njemu?

„Moja (sa)osjećanja“ su u potpunosti fikcionalizovani roman, i bilo ga je teško pisati kao i sve drugo što sam do sada pisala. U njemu nije prisutan proces identifikacije jer se ja ne mogu poistovijetiti sa junakinjom, niti na svoj život gledam kao što je to ona činila u svojim posljednjim trenucima.

Čini se da Violetu mnogo ne brine njen odnos sa muškarcima sa kojima je imala seksualne odnose od tinejdžerskih godina; ona sebe opisuje kao gojaznu, promiskuitetnu figuru, skoro nimfomanku. Da li je sarkastična ili je samo ravnodušna prema tom dijelu sebe?

Violeta je gojazna žena, a ženama poput nje nije lako stupiti u seksualne odnose jer ih muškarci najčešće ne smatraju za privlačne. Svojim romanom sam željela postići da se Violeta osjeća kao snažna žena, neopterećena svojim tijelom i načinom na koji izgleda. Ona je za mene izuzetno jaka žena koja radi ono što želi. Kao dijete, Violeta je bila zlostavljana jer je bila gojazna i nije odgovarala ustaljenoj slici lijepe, mršave djevojke. Vjerujem da je njen odrasli život na neki način osveta za sve ono što je proživjela u djetinjstvu.

Koji su bili izazovi pisanja jednog ovakvog romana?

U vrijeme pisanja zanimao me je poetski jezik i roman sam pokušala napisati u tom stilu i na tom tragu. Ne znam da li „Moja (sa)osjećanja“ na bosanskom jeziku zvuče poetično, ali na portugalskom je to svakako slučaj. Jedan od glavnih problema je bilo pitanje kako se izboriti sa likovima koji nisu bili dobri niti pozitivni. Bilo je izazovno „živjeti“ s njima, sve je bilo mučno i teško, ali sam bez obzira na to željela pisati o novijoj portugalskoj istoriji, i zato je bilo neophodno da pišem priču o ljudima kakvi su bili Violetini roditelji.

Da li ste učestvovali u procesu prevođenja romana sa portugalskog na bosanski jezik?

Često me prevodioci kontaktiraju sa nedoumicama koje imaju vezano za dijelove romana koje nisu razumjeli, ali to ovdje nije bio slučaj tako da moram reći da nisam učestvovala u prevodu romana na bosanski jezik, ali sam veoma srećna što čitaoci u Bosni i Hercegovini sada imaju priliku čitati „Moja (sa)osjećanja“ i svima želim ugodno čitanje. Moram reći da sam u julu bila pozvana da dođem u Sarajevo na festival književnosti Bookstan, ali sam morala odbiti jer sam putovala za Brazil, ali se nadam da ću jednom imati priliku da dođem i da pričam o svom romanu i svojoj književnosti bosanskohercegovačkoj čitalačkoj publici.

Govoreći o čitateljima: da li ste se plašili da će im roman biti previše zbunjujući i težak za čitanje?

Želim da vjerujem da su čitatelji mnogo pametniji nego što ljudi obično misle. Znam da ovaj roman nije lako štivo, ali vjerujem da je uprkos tome ipak zanimljiv za čitanje. Kada pišem, ne razmišljam mnogo o tome da li će ga biti lako i jednostavno čitati ili da li će im se dopasti napisano. Naravno, želim da im se dopadne i da uživaju dok čitaju moje romane, ali to nije moja glavna briga. Niti bih to uopšte nazvala brigom. „Moja (sa)osjećanja“ se bitno razlikuju od mojih drugih djela, ali se ne brinem da bi njihovo čitanje bilo teško ili zbunjujuće.

Možete li nam reći kojim se autorima i autoricma vi divite i koga rado čitate?

Jako mi se sviđa književnost francuske spisateljice Annie Ernaux, koja je ove godine dobila Nobelovu nagradu za književnost. Zatim bih navela i kanadsku spisateljicu Alice Munro, koja je takođe dobila ovu nagradu, brazilsku autoricu Clarice Lispector, a oduševljena sam i danskom književnicom Tove Ditlevsen, naročito njenom Kopenhaškom trilogijom. Naravno, cijenim i dosta muških autora. Posebno J.M. Coetzee-ja, mnogo mi se sviđaju njegova djela i način na koji razmišlja i piše o životu i svijetu. Tu svakako ubrajam i klasike: Dostojevski, Tolstoj, Flaubert, Balzak, ali i savremene autore i autorice. Nedavno sam čitala Leïlu Slimani i jako mi se dopala. Mogla bih ovako nabrajati cijeli dan jer danas mnogo ljudi piše jako dobro, a na sve to dodajte i bar čitava posljednja tri, četiri vijeka izuzetne književnosti.

Preselili ste se u Luandu, Angolu kao dijete, ali se vaša porodica 1975. godine vratila u Portugal. Na koji način su dualnosti vašeg identiteta uticali na vas kao spisateljicu? Imate li neki savjet za mlade autore, za one koji tek počinju pisati?

Činjenica da sam ja osoba sa spomenutim iskustvom i identitetom je naravno prisutna u mojim knjigama. To što sam odrasla u Angoli, postala advokat, ili što sam kćerka svojih roditelja - sve su to stavke koje su važne kada pišem i koje se računaju kada se govori o mom radu. Svako od nas ima svoju priču, i to je najzanimljivija stvar kod ljudi - svi imaju neku priču koju mogu ispričati. Moj savjet mladim piscima je da mnogo čitaju, čitaju i čitaju, pa tek onda da krenu pisati. I svakako da budu potpuno iskreni u vezi sa onim što rade i da budu svoji - nikako ne pokušavajući biti neko drugi.