Opis proizvoda

Ovo nije roman. Niti je pripovijetka. Ovo je priča. Započinje s jednim čovjekom koji obilazi svijet, a završava s jednim jezerom, za vjetrovitog dana. Čovjek se zove Hervé Joncour. Ime jezera nije poznato. Moglo bi se reći da je to ljubavna priča. No, da je ona samo to, ne bi ni bila vrijedna pripovijedanja. Postoje tu i želje, i boli, za koje savršeno znaš šta su, ali nemaš pravih riječi da ih iskažeš. A opet, nije ljubav. (Drevni je to običaj. Kada ti ponestane riječi da nešto imenuješ, koristiš priče. I djeluje. Već stoljećima.) Svaka priča ima svoju muziku. Ova posjeduje bijelu muziku. Važno je to napomenuti, jer bijela je muzika čudna vrsta muzike što ponekad zbunjuje: svira se polako, pleše polagano. Kada se dobro svira, to je kao da čuješ zvuk tišine, a oni koji je božanski plešu, posmatraš li ih, čine se nepomičnima. Ta bijela muzika, to je nešto prokleto teško. Nemam više bogzna šta dodati. Možda tek pojasniti da se priča odvija u devetnaestom stoljeću: samo zato da niko ne bi očekivao avione, mašine za pranje veša i psihoanalitičare. Nema ih. Možda drugi put.