Potpuno suprotno onome što sam osjećao u djetinjstvu i mladosti, za mene je sada Istanbul centar svijeta. Ne samo zato što sam tamo proveo gotovo cijeli svoj život, već i stoga što sam mu, poistovjećujući se s njime, trideset i tri godine opisivao jednu po jednu ulicu, mostove, ljude, pse, njegove kuće, džamije, česme, čudnovate junake, dućane, poznate osobe, mračne tačke, njegove noći i njegove dane. Nakon izvjesnog vremena, ovaj imaginarni svijet izmiče mojoj kontroli i postaje još stvarniji od grada koji sam živio u svojoj glavi. Tada, kao da svi ti ljudi i ulice, stvari i zgrade, sve zajedno - počinje međusobno razgovarati, uspostavljati veze koje ja prije nisam uspijevao osjetiti, počinju živjeti sami po sebi, kao da nisu u mojoj mašti i u mojim knjigama. Ovaj svijet, koji sam izgradio strpljivo maštajući kao da iglom kopam bunar, sada mi se čini stvarnijim od bilo čega drugog.

 

Pišem zato da bi cijeli svijet saznao kakav sam ja, kakvi su ostali - mi, svi mi što smo život živjeli i što živimo u Istanbulu, u Turskoj. Pišem zato što volim miris papira, olovke, tinte. Pišem zato što, više nego bilo čemu drugom, vjerujem književnosti, umjetnosti romana. Pišem zato što je to navika i strast. Pišem zato što se bojim biti zaboravljen.

 

Pišem zato što nikako ne uspijevam biti sretan.

 

Pišem da bi bio sretan.