Opis proizvoda

Imao sam tu čast doći u Faizovo mjesto rođenja, tačnije posmatrati ga sa jednog brda od strane Godijeva, mjesta koje sa Beranama i Rožajama čine mitsko mjesto Bihor; magični realizam je tamo postojao i prije nego što je tim terminom u književnosti opisano nešto što je nadnaravno, a u šta se može povjerovati. Tu sve leti i ništa ne pada na zemlju jer se ona neprestano izmiče.

U Faizovom pripovijedanju dramsku radnju često preuzimaju priviđenja i nadnaravne pojave: u prvoj priči to je žena u crnoj haljini sa crvenim šalom, u drugoj mentalno zaostali Salun, u trećoj bijela mačka Bjelica, u četvrtoj hrže nepostojeći konj Đogin, zatim Hule-efendija, pas pretvoren u čovjeka itd. Faiz Softić govori jezikom u kojem je, prema onoj Borhesovoj, na početku svaka riječ bila metafora. Želja da se oslika viđeni prizor, da se opiše i da se unutarnje stanje uporedi sa nečim što ti se čini istinitijim je postupak pričanja priča jezikom prapočetka. Bez obzira da li ga poznajete, kad čitate Faiza, prozu, poeziju, bilo šta, imate osjećaj da ga ne čitate već da vam on svojim glasom priča uživo.

„Teško da sam ikada mogao izdržati da sjedim blizu nekog a da ćutim, da ne započnem priču“, reći će Faiz u ovoj knjizi priča koju je urednik spretno podijelio u tri ciklusa. Primjerenim mi se čini opisati svaki ciklus nekim Faizovim citatom, pa bi pred prvim stajalo: „Svako mora čuti da razgovaramo, ali o čemu – niko”. Pred drugim naprimjer: “Ništa se na zemlji više nije crnilo, sem taze iskopanih mezara” i pred trećim: “Ne poznajem nijednog tumača snova u Luksemburgu”.

Na kraju, u jednoj od najboljih priča u ovoj izvanrednoj knjizi – „Ispod kućne strehe“, ovaj bosanskosandžački pisac koji neodoljivo podsjeća na velikog meksičkog pisca Juana Rulfa, daje inventuru svoga zavičaja i završava rečenicama: „A kada se sjetim da je sve to bilo i prošlo, podlakticom pokrijem oči i zaplačem. I nije me stid!“

I ne čini vam se, pokrivate i vi svoje, plačete, a da to niko ne vidi.

Damir Uzunović